Filološka predbacivanja

Dok su po njegovom gradu padale granate i bombe, sjedio je u podrumu i — uz svjetlo svijeće! — sastavljao rječnik majanskog.
To je sasvim u redu.
Ali to što je sastavio loš rječnik...


"Bombardiranje" Philipa Gustona (1913-80) u Muzeju Grada New Yorka snimio wallyg.

U međuvremenu...

O najnovijem otkriću prostota Marka Marulića — ili, nešto manje senzacionalno, prostota koje je on čitao i upamtio — možete pročitati ovdje.
(Upozorenje: zbog eksplicitno-sadističkog sadržaja, kao i radi draženja nedužnih čitalaca, latinski nije preveden.)

(Marcijala dizajnirali Napoléon et la bétise).

Auden/Housman/sonet

Pjesnik (filolog) o filologu/pjesniku... Kose su crtice u zraku...

A.E.Housman

No one, not even Cambridge was to blame
(Blame if you like the human situation):
Heart-injured in North London, he became
The Latin Scholar of his generation.

Deliberately he chose the dry-as-dust,
Kept tears like dirty postcards in a drawer;
Food was his public love, his private lust
Something to do with violence and the poor.

In savage foot-notes on unjust editions
He timidly attacked the life he led,
And put the money of his feelings on

The uncritical relations of the dead,
Where only geographical divisions
Parted the coarse hanged soldier from the don.

Ovo su parerga najnovije kolumne — tj. ono što nije stalo na pet novinskih kartica. I to što nisam ni Luko Paljetak ni Tonko Maroević, pa da sonet lijepo prevedem (s čime bismo na rvackom rimovali Cambridge?). Još je jedno parergon to da Housmana nema u Leksikonu svjetskih pisaca Školske knjige. Eh.

(Pomogli su gay_bombay i Vikram. Hvala im. Volim ja autorska prava, ali volim i čitati što autori pišu.)

Moja priča dok se njoj piški

U davno doba, dok je NSK još bila NSB i obitavala na Marulićevom trgu — tamo gdje je danas Hrvatski državni arhiv — ja sam studirao. Nad jednom salom NSB/NSK — manjom — stajalo je "Profesorska čitaonica" (lijepim lijevanim slovima). Jednog sam dana, logično/filologično, pitao dežurnog knjižničara smijem li ja sjesti u profesorsku čitaonicu (nije bilo mjesta u velikoj čitaonici, ili je bila gužva, kao što je i sada u NSK). "Tamo ćete sjediti kad budete profesor", vickasto mi je odgovorio knj.

Eto, ja postao profesor — a knjižnica više ne stanuje ondje.

Koja prevara.

(Hvala A što me podsjetila na ovu anegdotu. Na putu prema Broju Jedan...)


NSK sove snimila _Sanja_.

Korajac i filologija

Taj je učitelj bio od svih najstroži. Taj je bio živa parafraza Tikvanovićeve poslovice »učitelj-mučitelj — učenik-mučenik«. Taj je djacima, štono se kaže, »tukao luk na glavi«; jer, ako ćemo vjerovati Tikvanovićevu dnevniku, koliko je god puta u tjednu bio latinski jezik, upravo je toliko puta svaki djak svakoga tjedna po tri puta ćuškan bio. »Pod latinskim je predavanjem stajao«, veli dnevnik, »takav jauk i vrisak djaka, da su se ljudi s velikoga trga pred gimnazijalnu zgradu kao na kakvo čudo kupili i kroz velike školske prozore zurili glavom mahajući i rukama prelamajući«. »Ta je strogost oca Ozebloga«, nastavlja dnevnik, »i kašnje silno djelovala na moj nježni duh; jer i dugo vremena kašnje, ako je tko gdjegod psa kakova nemilosrdno opatrnuo, pa je ovaj. zajauknuo, to sam ja odmah pomislio, da i njega uče latinski jezik«.

Pokraj sve te teškoće nije ipak Tikvanović ostao drenova batina u jošiku latinštine; jer je još i u kašnjoj dobi svojoj znao naizust puno lijepih »sentencija« iz latinskih klasika, a osobito iz Horaca, koga je najvolio, a najmanje shvaćao. To je odvajkada najobičnija bolest glupih ljudi, da ono najvole, što najmanje razumiju! Da je on i zbilja Horaca slabo razumio, to bih mogao sa sto primjera iz njegova dnevnika dokazati, kako je na pr. ono mjesto: »dulce desipere in loco«, ovako preveo: »slatko je smjesta poluditi!« i t. d. al ja sve to puštam i prelazim na grčki jezik.

Ako ćemo dnevniku njegovu vjerovati, to se je grčki jezik od latinskoga razlikovao samo za dvije zaušnice, t. j. učitelj grčkoga jezika bijaše mnogo dobroćudniji od Ozebloga, jer ne bi za svaku pogrješku, kao Ozebli, tri puta ćušnuo, nego svaki put dva priuška velikodušno oprostio, te samo jedan milostivo ucijepiti blagoizvolio. Zato je Tikvanoviću i ostao grčki jezik miliji od latinskoga, pa i kašnje, kad je škole već davna objesio na klin, kad bi god dospio, rad se je s grčkim klasicima zabavljao; premda je čestokrat naišao na mnogu poteškoću, koju bi on dan i noć rješavao i gdjekoji put po pet noći ne spavao, već uvijek razmišljao, kako bi se to mračno mjesto razjasniti dalo. Tako na pr. stoji u dnevniku, da mu je ono mjesto u Ilijadi u 19. glavi 408. stih uvijek zamršeno bilo. — Tu se naime razgovara Akil sa svojim konjem Ksantom. »Sad je tu«. veli dnevnik, »veliko pitanje, je li Akil konjskim jezikom, ili je konj Ksantos čovječjim govorio!«

Vilim Korajac [1918], Humoristička djela (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)