Uvijek robom

Tu dolazimo do pitanja Istoka i Zapada. Novinarima je to pitanje iznimno srcu priraslo, no kad vidim njegove konotacije u jednom dijelu zapadnjačkog tiska, dođe mi da mislim da bi bolje bilo o pitanju Istoka i Zapada ne govoriti uopće. Jer uglavnom ono podrazumijeva pretpostavku da siromašne zemlje Istoka moraju prihvatiti sve što Zapad i Sjedinjene Države eventualno predlože. Tu je i osjećaj da kultura, način života i politika mjesta poput onoga u kojem sam odrastao moraju neizbježno izazvati zamorna pitanja, kao i očekivanje da pisci poput mene postoje samo da bi nudili odgovore na ista ta zamorna pitanja. Dakako da pitanje Istoka i Zapada postoji, i da ono nije naprosto zločesta formulacija koju je Zapad izmislio i nametnuo. Pitanje Istoka i Zapada pitanje je bogatstva i siromaštva, i pitanje mira.

Orhan Pamuk, "U Karsu i Frankfurtu", Other Colours, 2007.

Sjedim nad ovim Pamukovim riječima već neko vrijeme. Sjedio sam danas, naime, u dvorani punoj pametnih, donekle i utjecajnih ljudi, koji su raspravljali — sve u svemu — o tome kako se prilagoditi Evropi. Onome što oni misle da Evropa jest, onome što oni misle da Evropa želi. I nitko od tih pametnih, donekle i utjecajnih ljudi nije, koliko sam mogao primijetiti, osjetio ništa neugodno — ništa uvredljivo, ništa uznemiravajuće — u pomisli da se "mi" moramo prilagođavati "Evropi". Da se "mi" moramo "prilagođavati" bilo kome.

Čitao sam ovih dana Pamukovu knjigu eseja, i razmišljao o tome kako je sramota — osjećaj o kome Pamuk vrlo često piše — u mojoj kulturi praktički nepoznata. Osjećamo li mi sramotu? Pišemo li mi o sramoti? Razmišljamo li o njoj? Imamo li umjetničko djelo koje propituje sramotu? Ne, sramota nije dio hrvatskog identiteta na onaj način na koji je — za Pamuka — ona dio turskog identiteta (sramota pred drugime; tu se Pamuk savršeno nalazi s Dostojevskim, s njegovom temom ljubomore, ljutnje i ponosa čovjeka koji ne može od sebe napraviti Evropljanina).

Možda bi trebala biti. Možda će i biti.