Ovidije

Silom prilika, razmišljam o recepciji Ovidija u hrvatskoj književnosti. Evo malo materijala.

Fran Galović

OVIDIJE

A. G. Matošu

Pod oblačjem mrtvim usnule su ravni,
U beskraj se crni i daleki gube,
Gdje se mrki obzor i močvare ljube,
Gdjeno plovi sive magle pramen tavni...

... U daljini negdje davni zvuci zvone
S osamljenog, hladnog gorskog vrhunca -
Ko krvavi drhat velikoga sunca,
Kad za Kapitolij nestaje i tone...

U samoći pjesnik tužnu pjesmu sklada,
I vihor je nosi k žalu rimskom, dragom...
U oku mu sijeva zadnja, zadnja nada -

Prognanička čežnja za rođenim pragom...
... Vihor grmi, šumi, urliče sve jače, -
A varvarin divlji nad mogilom plače. -

4. VI. 1907.

Mlada Hrvatska, 1908.