Teče kamen
Kupujem kruh. U dućanu, Narodni radio nafrljen ad maiorem dei gloriam. Žena ispred mene treba svašta, pa čekamo. Traje dvije stvari na NR, poletni humpa-cumpa:
Uskličnik. Uskličnici.
Moć poezije. Moć riječi. Duh naroda (Narodni radio, remember?). Zaumnost, Hlebnjikov. Kruh sa sedam kora.
a) tompsonovski nadrealizam: "Teče kamen, teče mi kroz vene"
b) severinoidna pjevačica s (nenamjernim) double entendreom: "Ti si mi bio — od svih drugih — naaajboljiii"
Uskličnik. Uskličnici.
Moć poezije. Moć riječi. Duh naroda (Narodni radio, remember?). Zaumnost, Hlebnjikov. Kruh sa sedam kora.
Primjedbe
Samuel
"Gori zemlja gori kamen
sunce ugljen nebo plamen.
To u sjenci lome krila
zaljubljena dva leptira."
U modernoj epigonskoj verziji to se odražava ovako:
Gori nebo, gori kamen
zbog te zene neverne
hej drugari dobri, stari
nema nista od mene
Ali onda u drugoj kitici prevladava psihološki realizam:
"Pukao sam kao casa
kada videh s drugim da je
pijan kunem, trezan prastam
ona za to ne haje"
Znači, vjerojatno došlo do pucanja prave čaše bacanjem na pod, ali ujedno je i sam autor pukao, psihički, i to baš kao ta čaša.
Varijacije na temu:
"Puko je ko kokica" - ima i aliteraciju, asonancu, šta li...
Ali zapravo ratuju zbog bijelog "kamena" koji se zdrobljen pretvara u prah koji teče žilama...