Na kavi

Sjedio sam danas na kavi sa svojim briljantnim kolegom s faksa. Bljeskovi prepoznavanja: obojica smo bili negdje, vidjeli nešto, naučili nešto. Obojica vidimo niz stepenica pred nama, vode nekamo uvis.

Teme? Hrvatska kulturna povijest: ljudi, dopisivanja, papiri i knjige i pogrešne interpretacije koji iza ljudi ostaju. Oni koji su bili negdje, vidjeli nešto, naučili nešto, a danas su zaboravljeni ili pojednostavljeni (zbog starih kratkoročno-političkih ciljeva). Kako se takvi ljudi nalaze na neočekivanim mjestima: nisu stvorili velika djela, ali su prepisali kodeks, gledali nešto u stranim gradovima.

Veza filologije i likovnosti: ne samo da se tekst čita kao slika (Platonova paralela ispitivanja slike i ispitivanja zapisanih riječi: ne odgovaraju kad im postaviš pitanja), nego se i slika čita kao tekst --- ali ne u banalnom, uobičajenom smislu; teza je da slika i arhitektura imaju sintaksu, gramatiku, stilistiku... a da su to ljudi skužili čitajući Kvintilijana (tekst, i to o retorici, i to u 15. stoljeću). I o šibenskoj katedrali, koju su različite "uprave" gradile u različitim stilovima, i o Herkulu koji se odmara, a stigao je na krov te katedrale iz firentinskog Gabinetto dei disegni.

I o Amerikancima, koji donose tu energiju, svijest da se stvari mogu napraviti, da se ne moramo vrtjeti u istom krugu: kopajte! čitajte! povezujte!

I o knjigama, časopisima, ostavštinama, prepiskama, ilustracijama, studentima, Koriolanu Cipiku i njegovoj verziji grčke Male Azije.

O takvim sam ćakulama sanjao kad sam počinjao raditi na faksu.