Tandem iz Jaruna venit Pavliša fiaker

Arma virumque cano.

Aestus erat, ljudi sudabant, vrane ziabant,
Ipse senex Hranjec prae žedja, praeque vrućina
Bogme perivisset, nisi dobro vince bibisset.
Zagrabiae nemoguć tantos perferre calores
Ad peregrinandum se vu Zagorje resolvit.
Illa volens još pred smrtjum loca grata videre,
In quibus u dobroj volji cmokare puellas
Atque snehas olim bene podkovare solebat.
Ergo parabat na put sve, što je potrebno.
Prot podagri grandes iz škrljačine coturni
Prot gonagri caligae jarčina e pelle sašite,
Una kučma, unum bekeš cum duplice bunda,
Cuncta proti prehladjenju contraque catharum
Pro victu skrb su vzele stare semper amicae
Jula makovnjačam spekla mu, Dora pogačam;
Librarumque decem lepa Neža prekuhala šunkicu,
Ast kosmatačam čuturam plusquam unius urnae
Implevit vrhom generoso Jalžica vinom.
(...)

Ovo je početak postumno objavljene makaronske (latinsko-kajkavske) pjesme Franje Milašinovića, zagrebačkog kanonika (rođen prije dvjesto godina, 1808, u Trakošćanu; umro u Zagrebu, 1883), "jednog od posljednjih hrvatskih latinista", pisca pohvalnih i žalbenih govora te prigodnih pjesama, čestog učesnika u novinskim polemikama. Milašinović je i autor političke protumađarske satire-parafraze Ovidijevih Metamorfoza i Vergilijeve Eneide: Martini Sarcastii, Pseudo-Nasonis Illyrici Metamorphosis unica (1842).

Avanture Jožka Hranjeca pratite ovdje: X.

NB

Akcentološka napomena: metrička pravila školskog skandiranja heksametra (završetak: Tatata-Tata) očito traže da se naglašava prekuhála šunkícu, krajnje antištokavski, radikalno kajkavski.