Šoping katedrala

Potaknuti Konzumom i tekstom koji upravo pišem, N i ja razgovarali smo prošli tjedan imaju li shopping malls, hiper-ultra-super-mega-centri, kao karakteristična ekspresija dvadeset i prvog stoljeća (nasljednici Benjaminovih pariških arkada i naših "robnih kuća", vrlo benignih prema ovome što nam se događa) --- imaju li takvi rajevi šopinga kakvih dobrih strana, ili naprosto služe kao opijum za potrošačke mase. Suočen sa superKonzumom, kako vidite, čovjek i nehotice postane marksist.

N tvrdi da tamo gdje je shopping-malls-kultura na vrhuncu takva mjesta imaju brdo kvalitetnih --- čak kulturnih --- zabavnih sadržaja koji su besplatni (ideja: ostaviš dijete na bazenu, punicu u galeriji, a ti i žena peglate kartice do besvijesti). Ako je tako (a to u Rvackoj tek trebamo vidjeti), nisu li takvi besplatni dodatni zabavni sadržaji klica propasti šopingMolova? Ne omogućuju li oni --- kao što je meni i J već i sada bilo izvedivo --- da se u šopingMolu super provedete, a džabe?

Je li tako bilo i s katedralama? Jesu li u jednom času umjetnički efekti --- upotrijebljeni radi pojačavanja dojma --- nadjačali taj dojam, te je u katedralama naprosto postalo previše lijepo, previše udobno i previše zanimljivo da bismo razmišljali o Bogu (protestanti nemaju taj problem, naravno)?