31.12.10

Pismo Martina Nimire

Među ulovima iz GW (vidi dolje) jest i pismo Martina Nimire Rabljanina svome učitelju Ludoviku Valenciji iz Ferare. Nalazi se, kao popratni tekst, u GW 2448, rimskom izdanju Aristotelove Politike u latinskom prijevodu, iz 1492. (Aristoteles: Politica. Preveo Leonardus Brunus Aretinus = Leonardo Bruni. Komentirao Toma Akvinski. Dodane Conclusiones Ludovika Valencije. Dodatni tekstovi: Agostino Piccolomini i Martin Nimireus = Nimirej / Nimira. Rim: Eucharius Silber, 19.VII.1492. 2° = folio format.) Knjigu je digitalizirala Sveučilišna knjižnica u Sevilli: evo "digitalizata".


M. Nmireus Arbensis Archidyaconus Magistro Ludouico Valentię Ferrariensi Theologo: atque philosopho excellentissimo Pręceptori suo S. P. D.

Cum omnis philosophandi scientia in rationalem: moralem: naturalemque partem sit distributa: quantum hactenus tu in dialectica: quantum in physica: et in sacra etiam theologia legendo disputandoque tum Romę: tum alibi per cuncta fere Italię Gymnasia profeceris dicerem profecto non inuitus si id uel per se manifestum non esset: uel tanta mihi in dicendo adesset facultas: ut doctrinam: ingenium: tuasque diuinas uirtutes ulla ex parte possem illustrare: Sed hęc cum sint per se (ut dixi) notissima: certe neque meam quę nulla est: neque cuiusquam eloquentiam desiderant. Testis est nobilissima Vrbs patria tua in qua cum summa tua laude


Slika stranice 254 je ovdje.

Pismo završava na s. 254v, čija je slika ovdje.

Završava epigramom:

M. NIMIREVS LECTORI S.

Qui cupis Imperio populis dare iura sagaci
Et qui non tristi fronte parere cupis,
Si te perpetuo nullis quaesita triumphis
Pax iuuat et pietas Vrbis: et alma fides.
Accipe Aristotelis praeclara uolumina lector
Seu pareas: seu tu sceptra uerenda tenes.

30.12.10

GW

Divna (za filologe divna) stvar imenom Gesamtkatalog der Wiegendrucke, "Skupni katalog inkunabula", postoji u digitalnom, internetski dostupnom obliku ovdje. Digitalno je izdanje obogaćeno poveznicama na digitalne, internetski dostupne faksimile. Možemo tako proći inkunabulama tražeći npr. one u kojima su nešto napisali hrvatski autori, i složiti popis sličan ovome.



Našlo se zgodnih ribica u mreži.

27.12.10

Natpis

Natpis na grobu don Frane Bulića (sastavio on):


HIC IACET FRANCISCVS BVLIĆ PECCATOR ET INDIGNVS PRESBYTER
EXPLETO ANNORVM CIRCVLO QVINTO HOC SIBI
SEPVLCRVM FRANCISCVS CONDERE IVSSIT
MARTYRVM SALONITANORVM
SERVANS REVERENDA LIMINA SANCTORVM
OMNIPOTENSQVE DEVS QVI ME FORMAVIT ET AVFERT
CLEMENS EXCIPIAT SERVETQVE AD GAVDIA MEMBRVM
NAT. IV NON. OCT. A. MDCCCXLVI OBIIT IV KAL AVG A MCMXXXIV

H(oc) M(onumentum) H(eredem) N(on) S(equitur)

Ovdje leži Frane Bulić, grešnik i nedostojni svećenik
navršivši peti krug godina
ovaj si grob Frane dade načiniti
salonitanskih mučenika svetih
čuvajući štovanja vrijedan prag
svemoćni Bog što me stvori i odnese
milostiv neka me primi i čuva do radosti ude.
r. 4. X. 1846, umro 29. VII. 1934.

Ovaj grob nije dio ostavine

Ljubaznošću dobrih ljudi, tu je i slika:


Kao što je Tusculum sastavio od spolija antičkih građevina, tako je i ovaj natpis Bulić sastavio od spolija. Drugi je dio s natpisa koji je sam dopunio (citiram iz Buechelerove Anthologia Latina):

AL 752
in lucem po]stquam [te fudit celsa u]oluntas
annos et uir]ides postquam doctrina repleuit,
tunc lacrimat]us abis, tunc gaudia larga parentum
spesque omnes] mesto tecum sub puluere condis.
at super astra] deus, qui te formauit et aufert,
clemens accipi]at seruetque ad gaudia membrum.

CIL. III suppl. 9638 descr. et expleuit Bulić Salonis
in basilica in opere musiuo

4 spes laetas, 5 omnipotensq. Bul. 5 Iouem qui ponit et aufert Hor. ep. 1 18, 111 (monuit Leo) 6 i. membrorum, ex resurrectione



A takav je i prvi dio, iz nadgrobnog natpisa svećenika Ivana (prema Lindsayju, Handbook of Latin Inscriptions, s. 125-126):

LXXXI. Epitaph in rude Hexameters, from Dalmatia,
599 A.D. (C.I.L. III. Suppl. 9527.)

hic iacit Iohannes peccatur et indignus
presbiter. expleto annorum circulo quinto
hunc sibi sepulcrum Iohannis condere iussit
Marcellino suo pro consule nato
germano praesente simul cunctosque nepotes.
ornauit tumolum mente fideli defunctus,
accessit obsis una cum coniuge natis
Anastasii seruans reuerenda limina sancti.
tertio post decimum Augusti numero mensis
ind(ictione) II praefiniuit saeculi diem.

23.12.10

Teška pitanja

Teška pitanja koja se mogu postaviti znanstvenom radu, odn. njegovom autoru.

1. Zašto ste svoj problem definirali baš tako? Ako problem i postoji, radi se o nečem drugom, ne o onome o čemu govorite.

2. Zašto mislite da tu uopće ima problema? Ne vidim velike štete ako stvar ostane neriješena. Možda problema i nema.

3. Kakav je vaš problem? Konceptualan ili pragmatičan? Možda bi ga trebalo formulirati u drugome okviru.

4. Kakva točno rješenja predlažete? Traži li vaša teza da nešto razumijem ili da nešto učinim? Vaše je rješenje konceptualno, ali problem je praktičan (ili obratno).

5. Niste li tezu iznijeli previše kruto? Padaju mi na pamet izuzeci i ograničenja.

6a. Zašto bi vaš konceptualni odgovor bio bolji od drugih? On se ne uklapa u sustav naših dobro utvrđenih znanja.

6b. Zašto bi vaše praktično rješenje bilo bolje od drugih? Mislim da će se pokazati preskupim i stvoriti daljnje probleme.

Izvor: Book (Booth:2003)
Booth, W. C.; Colomb, G. G. & Williams, J. M.
The craft of research
University of Chicago Press,,
2003.

7.12.10

Haiku

Pištanje čajnika
na podlozi zvuka
Lego Star Warsa II.

7.11.10

3/5

Jučer smo svi zajedno gledali Umri muški 3 (1995). Ima u filmu jedna školska zagonetka (kao što znate, glavni negativac stalno takve zadaje Bruceu Willisu) koja nas je lijepo zabavila tijekom reklama — između ostalog, zato što je u filmu, barem u prijevodu na hrvatski, krajnje loše objašnjena.

Junaci imaju dvije velike plastične boce, jednu od 3 galona, drugu od 5. Moraju staviti na vagu kofera s bombom točno 4 galona vode da bi se bomba deaktivirala; ako bude iole previše ili premalo, bomba će eksplodirati. (Vode imaju koliko hoće, boce su prazne u početku.)

Kako će izmjeriti 4 galona?

Dobar dio šarma filma skriva se u tim glavolomkama.

Katalog brodova

Languagehat je preveo Mandeljštamovu pjesmu o Homeru na engleski. Drugi su se oduševljeno pridružili u komentarima. I mene je zasvrbjelo (mada je teško zaboraviti prijevod Branka Miljkovića i Milice Nikolić; i mada ruski znam jedva čitati).


Nesanica. Homer. Jedra napeta.
Ja pročitah dopola katalog brodova:
tu dugu procesiju, ta jata ždralova
nekoć davno nad Heladu nadvita.

Udarni klin ždralova u tuđu zemlju uperen —
Kipte glave kraljevske od božanske pjene —
Kamo plovite? Da nema Helene,
Što bi vama bila Troja, junaci Aheje?

I more, i Homer — pokretač svem ljubav je.
Koga sad da slušam? Eto, Homer šuti,
Eto, crno more elokventno šumi
I uz buku zaglušnu pristiže pod uzglavlje.



Бессонница. Гомер. Тугие паруса.
Я список кораблей прочел до середины:
Сей длинный выводок, сей поезд журавлиный,
Что над Элладою когда-то поднялся.

Как журавлиный клин в чужие рубежи—
На головах царей божественная пена—
Куда плывете вы? Когда бы не Елена,
Что Троя вам одна, ахейские мужи?

И море, и Гомер — всё движется любовью.
Кого же слушать мне? И вот Гомер молчит,
И море черное, витийствуя, шумит
И с тяжким грохотом подходит к изголовью.

2.11.10

Halmosovi ručkovi

Matematičar profesionalac razgovara o matematici za ručkom i na čaju. Ne priča nužno o genijalnim novim teoremima i dokazima (što je tema za čireve ili ekstaze, ovisi) --- može se raditi o novom štosu u nastavi, psovanju skandalozno lukavog pokušaja studentske prevare, tračanju o greški u dokazu teorema o četiri boje. Mnogo dobrih sveučilišta ima dugu tradiciju matematičkih ručkova s lanč-paketima (ili u sveučilišnom klubu); ti su ručkovi važna sastavnica kvalitete. Zahvaljujući njima, članovi odsjeka drže korak jedan s drugim; zahvaljujući njima, svatko se može okoristiti mozgovima i pamćenjem sviju. Na nekoliko sveučilišta i ja sam malo doprinio uspostavljanju tradicije ručkova; tradicija se potom primila i cvala još dugo nakon što sam otišao dalje.


A professional mathematician talks about mathematics at lunch and at tea. The subject doesn't have to be hot new theorems and proofs (which can make for ulcers or ecstasy, depending)---it can be a new teaching twist, a complaint about a fiendish piece of student skullduggery, or a rumor about an error in the proof of the four color theorem. At many good universities there is a long-standing tradition of brown-bag (or faculty club) mathematics lunches, and they are an important constituent of high quality. They keep the members of the department in touch with one another; they make it easy for each to use the brains and the memory of all. At a few universities I had a hand in establishing the lunch tradition, which then took root and flourished long after I left.

(Halmos, p. 267)

26.10.10

Drugorazredni

Halmos o sveučilištu:

Sveučilište postoji da bi stvaralo i prenosilo znanje. Ne da bi osmišljavalo i provodilo prijemne ispite, ne da bi određivalo mjesto i vrijeme nastave, ne da bi vodilo evidenciju o studentima, čak ne ni da bi prikupljalo i raspoređivalo novce. Sve je to u nekoj mjeri nužno, i svatko od nas mora nešto od toga raditi. To su aktivnosti u službi zajednice. Ako ih netko ne provodi, veći teret pada na nas ostale, i takvo je ponašanje nedruštveno --- ali ne radi se o pozitivnom doprinosu koje treba posebno nagrađivati. Za lošeg učitelja ima mjesta na sveučilištu (ako je pravi kreativac); i za drugorazrednog istraživača ima mjesta (ako je pravi učitelj). Ali drugorazredni istraživač koji je drugorazredni učitelj nema u akademskoj zajednici većeg opravdanja nego što ga ima portir, tajnik, financijski analitičar, dekan za pitanja latinoameričke zajednice, ili prorektor za upravu. Rad takvih ljudi je nužan --- barem djelomično --- ali se ne smije zato smatrati napredovanjem, pozicijom koja zaslužuje divljenje, zavist i visoku plaću.

A university exists to create and to transmit knowledge --- not to design and administer placement exams, not to arrange times and places of classes, not to keep student records, and not even to raise and distribute money. All such things are to some extent necessary, and we must all do some of them. They are actions of social service. Failure to perform them puts more on the rest of us, and is therefore antisocial --- but they are not positive contributions to be rewarded. A poor teacher may have a place in a university (if he is a great creator), and a second-rate research man has his place (if he is a great teacher). But a second-rate research man who is a second-rate teacher has no more right to be on the faculty than a janitor, a secretary, a budget systems analyst, a dean of Latino affairs, or a vice president for administration. The work of such people is necessary --- well, some of it is anyway --- but it should not for that reason be regarded as a promotion, looked up to, revered, and overpaid.

(Halmos, P. R. (1985), I want to be a mathematician : an automathography , Mathematical Association of America, , Washington, D.C., s. 221.)

13.10.10

Povijest svijeta u sto predmeta

Mogu zasad samo reći: ovo izgleda genijalno!

A History of the World in 100 Objects

Radio u svom najboljem izdanju.

Wikipedija o seriji.

9.10.10

Personified

David Hawkes wrote in the TLS on David J. Baker's On Demand. Writing for the market in early modern England. Hawkes sketches the same approach the Romans such as Diocletian had when they thought about inflation (I believe):


To equate "demand" with "appetite" introduces an unwelcome ethical aspect into the discussion, since appetite was always to be mistrusted and usually resisted. It also raises a question that Baker's book asks but does not answer: where does "demand" come from? In Renaissance England, the answer was not in doubt. It came from Satan. To serve appetite in the name of avarice was to do the work of the Devil. The demand-based economy was inspired by the Prince of Darkness.
(...)
This habit of conceptualizing reprehensible social tendencies in personified form seems to be an insurmountable barrier dividing our thought from that of early modern English people. It discredits their moral objections to market society. How can we give adult consideration to the claims of people who believed in Satan? And yet, unless we want to dismiss all economic commentary written before the English Civil War, that is what we must do. (...) a literary critic should know that early modern usage of terms like "Satan" was rarely literal. We would do well to consider the possibility that, since they were witnesses at its birth, the people of Renaissance England had a clearer view than we do of consumerism's true nature, and that this explains both their vehement opposition to it and the form in which that opposition was expressed.
(...)
what is the difference between attributing a set of practical effects to "demand" and attributing them to "Satan"? Is it any more than a choice between metaphors? To consider such questions is to ask whether demand swells up spontaneously from within the population, or is introduced into the psyche by an external and malignant force.

The review is also useful for thinking about all those Dubrovnik merchants who repent on their deathbeds and list all their deceits in the testaments.

10.9.10

Jugoslavenski naglasak

Dvije su podudarnosti dosta da se obrve podignu.

Prvo, slike iz Jugoslavije u arhivi Lifea na Googlu.

Drugo, Halmos spominje Williama Fellera, matematičara koga je upoznao na Princetonu: "He spoke loudly, very fast, with a strong Yugoslav accent, with wit and charm and understanding." (Halmos, So you want... p. 94).

Jaki jugoslavenski naglasak.


8.9.10

Kunić Il. 17, 529--566

Ex Iliados versione Raymundi Cunichii (Romae 1776):

p. 420

Aeacidae interea diversa in parte jugales,
Egressi turba e media bellique tumultu,
Flebant, aurigam ut primum sensere cruenta
Priamidae foedo prostratum in pulvere dextra.
Illos Automedon, Dioreos inclyta proles
Urgebat, celerique attingens terga flagello
Et blandis hortans verbis, terrensque minaci
Voce iterum atque iterum increpitos: nec caftra reverti
In Danaum, latus qua tenditur Hellespontus
Illi, nec tristi se bello inferre volebant;

p. 421

Sed, velut immotae stant vasta mole columnae
Busta viri supra vel supra busta puellae;
Sic stabant curru juncti, dejectaque terrae
Admorant capita; ex oculis per moesta tepentes
Ora ibant grandes lacrimae flentum sibi rapti
Aurigae desiderio; juba densa comanti
Crine jugum propter circlis elapsa fluebat
Horrens, fusa jacens immundo in pulvere. divûm
Hos coelo rex conspectos miseratus ab alto est
Et quassans caput, haec tacito sub pectore secum:

Heu miseri, indignique ambo ferre ista! senectae
Mortis & expertes cur nam vos numina quondam
Mortali dedimus Peleo? luctusque laboresque
Anne hominum ut misera duros cum gente feratis
Qua nulla est curae subjectior, atque dolori
Aerumnaeque, omni e numero, quaecunque liquenti
Vescunturque aura , terrestri & corpore serpunt.
Attamen haud patiar vobis , pulchroque potitum
Hectora Priamiden curru vectarier. arma
Non satis est indutus habet quod rapta? superbis
Quod tumet exuviis, fama & se jactat inani?
Quin ego nunc vobis, artusque animosque vigore
Complebo indomito, raptum ut servare volucri
Automedonta fuga liceat, curvasque referre
Incolumem ad puppes. Teucris decus addere nam stat
Majus adhuc, Danaos ut sternant caede, carinas
Dum tandem veniant ad celsas, Solque revisat
Oceanum, & sacra terram nox contegat umbra.

Cunichii fons (e Perseo sub PhiloLogic):

Hom. Il. 17, 426–455



ἵπποι δ’ Αἰακίδαο μάχης ἀπάνευθεν ἐόντες
κλαῖον, ἐπεὶ δὴ πρῶτα πυθέσθην ἡνιόχοιο
ἐν κονίῃσι πεσόντος ὑφ’ Ἕκτορος ἀνδροφόνοιο.
ἦ μὰν Αὐτομέδων Διώρεος ἄλκιμος υἱὸς
πολλὰ μὲν ἂρ μάστιγι θοῇ ἐπεμαίετο θείνων,
πολλὰ δὲ μειλιχίοισι προσηύδα, πολλὰ δ’ ἀρειῇ·
τὼ δ’ οὔτ’ ἂψ ἐπὶ νῆας ἐπὶ πλατὺν Ἑλλήσποντον
ἠθελέτην ἰέναι οὔτ’ ἐς πόλεμον μετ’ Ἀχαιούς,
ἀλλ’ ὥς τε στήλη μένει ἔμπεδον, ἥ τ’ ἐπὶ τύμβῳ
ἀνέρος ἑστήκῃ τεθνηότος ἠὲ γυναικός,
ὣς μένον ἀσφαλέως περικαλλέα δίφρον ἔχοντες
οὔδει ἐνισκίμψαντε καρήατα· δάκρυα δέ σφι
θερμὰ κατὰ βλεφάρων χαμάδις ῥέε μυρομένοισιν
ἡνιόχοιο πόθῳ· θαλερὴ δ’ ἐμιαίνετο χαίτη
ζεύγλης ἐξεριποῦσα παρὰ ζυγὸν ἀμφοτέρωθεν.

μυρομένω δ’ ἄρα τώ γε ἰδὼν ἐλέησε Κρονίων,
κινήσας δὲ κάρη προτὶ ὃν μυθήσατο θυμόν·

ἆ δειλώ, τί σφῶϊ δόμεν Πηλῆϊ ἄνακτι
θνητῷ, ὑμεῖς δ’ ἐστὸν ἀγήρω τ’ ἀθανάτω τε;
ἦ ἵνα δυστήνοισι μετ’ ἀνδράσιν ἄλγε’ ἔχητον;
οὐ μὲν γάρ τί πού ἐστιν ὀϊζυρώτερον ἀνδρὸς
πάντων, ὅσσά τε γαῖαν ἔπι πνείει τε καὶ ἕρπει.
ἀλλ’ οὐ μὰν ὑμῖν γε καὶ ἅρμασι δαιδαλέοισιν
Ἕκτωρ Πριαμίδης ἐποχήσεται· οὐ γὰρ ἐάσω.
ἦ οὐχ ἅλις ὡς καὶ τεύχε’ ἔχει καὶ ἐπεύχεται αὔτως;
σφῶϊν δ’ ἐν γούνεσσι βαλῶ μένος ἠδ’ ἐνὶ θυμῷ,
ὄφρα καὶ Αὐτομέδοντα σαώσετον ἐκ πολέμοιο
νῆας ἔπι γλαφυράς· ἔτι γάρ σφισι κῦδος ὀρέξω
κτείνειν, εἰς ὅ κε νῆας ἐϋσσέλμους ἀφίκωνται
δύῃ τ’ ἠέλιος καὶ ἐπὶ κνέφας ἱερὸν ἔλθῃ·

Kunić Lud. 11

In Dutenum inutilium sectatorem.



Cultellos et acus, terebras et scalpra, Dutene,
  Fers tecum, normas, forficulas, calamos.
Anglus Daedaleo duxit tersitque lepore
  Cuncta faber; fieri nil pote simplicius.
Ipse tamen (fas est si dicere vera) carere
  Tot rerum nugis mi puto simplicius.

Dutenu, koji obožava beskorisne stvari



Nožiće i igle, svrdla i čačkalice, Dutene,
sa sobom nosiš, mjerke, škarice, pisaljke.
Englez je izveo sve to poput Dedala fino,
da jednostavnije ništa ne može biti.
A opet, ja smatram (ako ćemo pravo) da mi je
jednostavnije biti bez te bezvezarije.

Rajmund Kunić (1719–1794), dubrovački isusovac iz "galantnog stoljeća", autor je golemog korpusa latinske poezije; samo epigrama ima preko 3500, s nekih 20.000 stihova. Gornji je epigram br. 11. iz skupine šaljivih (Ludicra).

Duten je očito volio gadgete.

Swiss Army Knife

Halmos quotes Pólya

If you can't solve a problem, then there is an easier problem you can't solve — find it!

Halmos, P. R. (1985), I want to be a mathematician : an automathography , Mathematical Association of America, , Washington, D.C, p. 76.

(That Pólya.)

Addendum


Yes, I transcribed the quote correctly from Halmos' book. I checked it three times. But Wikipedia says Pólya suggested something different, the logical thing: "If you can't solve a problem, then there is an easier problem you can solve: find it."

I hope this is one of Halmos' jokes. It would be more fun if it is not a typo.

7.9.10

Njemačka povijest u riječi i slici

Ovo odlično izgleda, dobro je napisano... i trebalo bi mi neka tri mjeseca da proučim kako valja:



German History in Documents and Images (GHDI) is a comprehensive collection of primary source materials documenting Germany's political, social, and cultural history from 1500 to the present. It comprises original German texts, all of which are accompanied by new English translations, and a wide range of visual imagery. The materials are presented in ten sections, which have been compiled by leading scholars. All of the materials can be downloaded free of charge for teaching, research, and related purposes; the site is strictly intended for individual, non-commercial use.

6.9.10

Knjiga u knjizi

Macarius Mutius, colophon
U jednoj knjizi koja je pripadala Marku Maruliću — Poetae Christiani veteres, zbornik kršćanske latinske poezije — uvezana je, kao što hrvatska znanost zna zahvaljujući don Mladenu Parlovu, jedna inkunabula tiskana u Veneciji 1499. To je djelo Makarija Mucija iz Camerina (Macarius Mutius eques Camers); ono je i samo primjer kršćanske epike, i to prilično utjecajan primjer: opisuje Kristov silazak u pakao, u 16. st. omiljenu temu novolatinskih pjesnika (vidi literaturu), među ostalima i Dubrovčanina Jakova Bunića. (Znanstvenici su prilično škrti što se podataka o Mucijevu životu tiče; zasad sam doznao da se tužio u pismu Polizianu kako ga je strefila kap dok je predavao Horacija.)

Priča se zapleće kad u kolofonu inkunabule pogledamo tko je bio izdavač. Franjo Lučanin (Franciscus Lucensis, Francesco Consorti iz Lucce), svećenik i kantor u mletačkoj bazilici Sv. Marka, priredio je za tisak Marulićeva djela De institutione bene vivendi (1506), Quinquaginta parabolę (1510), 1516. Evangelistarium.

Marulić je ostavio prilično zabilježaka u Mucijevu tekstu; vjerojatno je nacrtao i slovo P na gornjoj slici. Bilo bi zato zanimljivo vidjeti kakvog je traga intenzivna lektira Mucija ostavila u Marulićevu djelu: Marulić čita Mucija?

(Mucije se, inače, ne spominje u vrijednome Marulićevu biografskom leksikonu.)

5.9.10

Jezični puzli

Jezični izazovi ne daju mi mira. Ne toliko radi rješavanja, koliko kao princip: kako bi se primijenili na, recimo, učenje književnosti (pita netko tko će ubrzo morati opet jednom predavati Rimsku književnost republikanskoga razdoblja)?

Haec quibus?

Nastavak iz prošlog broja. "Haec quibus Ianci..." znači: "Kome ovo, Janko? Onima kojima Sreća bude sklona." Natpis je urezan na tzv. Papalićevoj palači u Splitu, tamo gdje je danas Muzej grada Splita, i gdje se u kolovozu slavi Marulićev rođendan. (Nisam, nažalost, vidio gdje se točno natpis nalazi.)

Kakav Janko? Papalići su kuću naslijedili od viteza Janka Albertija, Marulićeva ujaka; Alberti je umro bez potomaka, Papalići su mu bili u rodu preko supruge (Marija Marcello, nećaka jednog od mletačkih duždeva, sestra je supruge Dmine Papalića).

No to je uglavnom pozadina. Ono što je važno jest da smo danas skloni čitati "Kome ovo, Janko..." na zidu raskošne palače kao pesimističnu, melankoličnu izjavu. No čitamo li je na fonu donjega Ciceronova citata, ona zvuči drugačije. Kao životna činjenica.

1.9.10

HAEC QVIBUS IANCI / CVI FORTVNA FAVEBIT


in eis elaborant, quae sciunt nihil ad se omnino pertinere: "serit arbores, quae altero saeclo prosint," ut ait Statius noster in Synephebis. nec vero dubitat agricola, quamvis sit senex, quaerenti cui serat respondere: "dis immortalibus, qui me non accipere modo haec a maioribus voluerunt, sed etiam posteris prodere."

(Cic. Cato 24, 7)

trude se oko onoga za što znaju da njima samima neće ništa donijeti: "sadi stabla koja će koristiti drugom pokoljenju", kako kaže naš Stacije u Sinefebima. Pa i seljak, ma kako star bio, bez oklijevanja odgovara na pitanje za koga sadi: "za besmrtne bogove, koji su htjeli ne samo da ja ovo primim od predaka, nego i da predam dalje potomcima."

(Ciceron, Katon Stariji ili o starosti, 24, 7)


Hvala, Laudator Temporis Acti.

Trovrsni mazohizam


Uvijek me je boljelo kad bih sretao znance, kolege i prijatelje što su utopili svoje nadarenosti u nevoljama koje kao da su sami izmislili i izabrali. Krleža mi je tu pojavu tumačio formulom koju je izricao, polu šaljivo polu ozbiljno. Tvrdio je da postoji trovrsni mazohizam, dragi Lasiću, svatko izabire svoju bol u kojoj će uživati čekajući da ga ona uništi. U našoj su kulturi najčešće tri: žena, alkohol, politika. Što ćete vi izabrati da ne biste podnijeli odgovornost i napor?

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb, 2000, s. 604.


Kako bi se prva rečenica mogla prevesti na latinski:

Dolebam enim et vehementer angebar cum viderem viros bonos collegasque et amicos qui magna sua ingenia attriverant calamitatibus quasi animo excogitatis vel sponte electis.

Frojdovska

U udarnoj temi Novog lista jučer (31. kolovoza), ime austrijskog bankara upletenog u muljaže s Hypo bankom umjesto "Kulterer" dosljedno se piše Kutlerer (nažalost se ne vidi u onome što je na internetu dostupno, ali se ovaj "pemac" događa, izgleda, češće: 45lines, buzimljani, etc).

Si non e' corretto, e' ben trovato.

28.8.10

Paviljon u neveri

Da ne bi ispalo da samo Krleža dobiva po nosu, eksperiment se nastavlja. Što bi bilo kad bismo "retoričku svijest" — traganje za odnosima među elementima rečenice i iskaza, za simetrijama i suprotnostima — primijenili na novinski tekst?

Evo jednoga iz današnjeg Novog lista:


VENECIJA – Iako je očekivan s najvećim uzbuđenjem – hrvatski eksponat, ploveći paviljon nazvan »Brod« – nije ukotvljen na jednoj venecijanskih riva i izložen na uvid publici 12. venecijanskog Bijenala arhitekture što se za javnost otvara u nedjelju. Kako je istaknula državna tajnica Nina Obuljen prigodom otvaranja našeg paviljona u Arsenalu – nevrijeme na obalama Istre ugrozilo je sigurnost objekta, koji je pred Veneciju stigao oštećen.

A koliko je oštećen još se točno ne zna – to nam je potvrdio Leo Modrčin, izbornik ovogodišnjeg hrvatskog nastupa u Veneciji. Štoviše, rekao nam je da je brod usidren negdje u Margheri, posredstvom hrvatske maritimne agencije i da ne zna točno o kakvom se oštećenju radi kao i kako je do njega došlo.

U općoj atmosferi žaljenja koja je ovladala hrvatskim paviljonom, gdje su se našli gotovo svi arhitekti koji su sudjelovali u izradi projekta »Brod«, iskristaliziralo se da je ploveći paviljon umjesto vezivanja na Rivi dei Sette Martiri – vraćen u Hrvatsku, kako bi se tamo gdje je izgrađen provjerilo i otklonilo oštećenje.

Retorička parafraza (ciljevi: povećati ekspresivnost, dramatičnost, organiziranost, sažetost):

VENECIJA – Nestrpljivo su ga čekali, ali hrvatski eksponat na 12. venecijanskom Bijenalu arhitekture, ploveći paviljon nazvan »Brod«, nije stigao do venecijanske rive ni pred oči bijenalske publike. Na moru pred Istrom objekt je zahvatila i oštetila nevera, izjavila je državna tajnica Nina Obuljen. Leo Modrčin, izbornik hrvatskog nastupa u Veneciji, nije mogao reći kolika je šteta niti kako je nastala; javio je samo da je, zahvaljujući pomoći jedne hrvatske maritimne agencije, plovilo nakratko usidreno kod Marghere.

Tužno je bilo na okupljanju hrvatske ekipe, posebice kad su suradnici na projektu naposljetku doznali da je nesretni izložak otplovio natrag u Hrvatsku radi pregleda i popravka. Ovakav potez sugerira da je šteta ozbiljna, da je lako mogla armaturni kavez na vodi lagune pretvoriti iz atrakcije u kobnu klopku za stotine posjetitelja Bijenala. I tako, umjesto da postane venecijanski arhitekturni spektakl, paviljon je još uvijek tek želja i nadanje autorskoga tima. Popravak se očekuje.


Nije lako. Pogotovo ne kad treba raditi brzo. Čisti Mark Twain: "oprosti na dugom pismu, ali nisam imao vremena napisati kratko." Moja verzija podsjeća malo na Josipa Horvata i zagrebačke novine prije II. svjetskog rata, barem sam na njih mislio dok sam pisao. A ima i malo "24 sata" unutra, fuj.

27.8.10

Krleža reper

Nekoliko mi je Krležinih rečenica zapelo za oko. Nalaze se na početku eseja "Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića" (s. 130 u 15. svesku Djela Miroslava Krleže u izdanju Naklade Ljevak, Matice hrvatske i HAZU, Zagreb 2002). Prvo mi se činilo da bi te rečenice mogle odlično ilustrirati probleme koje ljudi imaju s latinskim retorički oblikovanim periodima, gdje glavna misao počne na početku i ne završi do kraja:


Nezavisno od moje subjektivne volje, u snu i na javi, Aretej mi izgovara razne neprijatne i tvrdoglave stvari kao duh koji se povampirio na ovoj, nadasve istinitoj spiritističkoj seansi. Ja znam, oba fantoma, Križanića i Areteja, trebalo bi prikazati na daskama istodobno, jer zapravo nisu važni individualno ni jedan ni drugi, nego ova moja vlastita pozornica ovdje, duge ove stravične noći u ovim sobama ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, na četvrtom spratu, za beskrajno dugog nokturna jeseni godine 1942, a opet, kada bi se oba ta lika, tako različita, tako odvojena, na gotovo nepojmljive razmake tako neizrecivo udaljena, donijela na scenu sa čitavim slapom svojih usplahirenih motiva i briga, što bi na daskama moglo nastati od te vreve? Pitanje je ukoliko bi se stvarna pozornica moje vlastite svijesti na kojoj se javljaju davno već nestale sjenke pokojnika (od kojih jedan čami u Tobolsku, u drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća, već više od sedamnaest godina, a drugi brine brigu u trećem stoljeću poslije rođenja Kristova), pitanje je ukoliko bi se brige moje subjektivne drame mogle zaista prikazati bilateralno, upravo kao triptih, jer kod ove predstave ne bi trebalo zaboraviti čovjeka koji piše ove retke.

Onda mi je — vezano uz tekst na kojem radim — palo na pamet: kako bi bilo, što bi se dogodilo kad bih pokušao parafrazirati ove rečenice, kad bih ih napisao onako kako ja mislim da treba?

Aretej mi govori mimo moje volje, govori u snu i na javi, govori neprijatno, tvrdoglavo, kao duh na spiritističkoj seansi koja se otela kontroli. A međutim ti fantomi nisu individualno važni, ni Križanić ni Aretej; a međutim pozornica na koju ih treba postaviti nije u kazalištu, već ovdje, usred dugog ovog stravičnog nokturna u ovim sobama, ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, četvrti sprat, moja vlastita pozornica, beskrajno dug nokturno jeseni godine 1942. Ali kad bi se ta dva lika i postavila zajedno na daske, što bi nastalo? Bi li oni bolje prikazali, bi li uopće mogli prikazati, tu pozornicu moje svijesti na kojoj se javljaju sjene pokojnika — jedna iz Tobolska, druga iz Rima, jedna iz sedamnaestog stoljeća, druga iz trećega, jedna već sedamnaest godina, druga ne bitno manje? Pitanje je bi li oni htjeli i mogli igrati strane triptiha u čijem je središtu čovjek koji piše ove retke.

Zapažanja: intuicija mi govori (mada znamo koliko to vrijedi) da su ove rečenice zaista iz 1942, da su one forma meditacije, da Krleža namjerno, iz pijeteta prema samome sebi, nije htio ništa mijenjati 1962, dvadeset godina kasnije, kad je prvi put tiskao Pogovor. Drugdje možda jest mijenjao, ali ovdje nije. Otkud ta intuicija? Zato što je slabo napisano. To je um koji traži samog sebe, um koji nekamo ide pomoću olovke i papira. Ne um koji dotjeruje i glanca.

Kad čovjek hoće parafrazirati, međutim (kao i kad hoće prevoditi), mora se pitati o čemu taj tekst jest. Mora prijeći čitanjem put koji je Krleža prešao pisanjem.

Po meni, rečenice su prvenstveno o Krleži. Uz sav retorički vatromet (koji je međutim možda jednako važan kao i sam sadržaj), rečenice poručuju očekivano i jednostavno: želim da Aretej i Križanić govore o meni, ali nisam siguran da će to funkcionirati.

Zato slutim da su sporedni "efekti" možda važniji od tijeka misli: možda su oni Krležin način da se dovede u stanje (spiritističko) potrebno za pisanje drama u kakvima je jak, način da u svoje "sobe" dovede Križanića i Areteja --- i da uhvati još niz treptaja, vibracija, signala iz dubokog svemira, po kojima bi drame na kojima radi mogle biti bolje no što su puki njihov sadržaj i "teza".

Zato je Krleža toliko pisao, piskarao, brbljao, blebetao. Da bi se ufurao, da bi postigao "tijek", "flow". Kao reper.

Ali zašto je onda 1962. to stavljao pred nas da čitamo? (Isto vrijedi i za Areteja, koji je, po mom mišljenju, nepotrebno predug.)

Daljnja zapažanja: moja je parafraza već treća verzija. S prvim dvjema nisam bio zadovoljan — nisu bile izbalansirane. I nije bilo mjesta za jesen 1942. I uvijek je bilo još ponešto za glancanje. — No, dok sam radio, osjetio sam kako (posljedice se osjećaju u stilu ove rečenice) ulazim, u jednoj maloj mjeri, u duh Krleže, upravo u ono što se događalo u njegovoj glavi, kako je mislio. Osjetio sam kako proces postaje važan poput rezultata.

Usput: imam dojam da te "sjene pokojnika" koje mu se javljaju zapravo nisu sjene Križanića i Areteja.

26.8.10

Ediscere

Ediscere znači "učiti napamet". Evo što sam danas naučio, uglavnom u vlaku:


Cras te victurum, cras, dicis, Postume, semper.
  Dic mihi, cras istud, Postume, quando venit?
Quam longe cras istud, ubi est aut unde petendum?
  Numquid apud Persas Armeniosque latet?
Iam cras istud habet Priami vel Nestoris annos,
  Cras istud quanti, dic mihi, possit emi?
Cras vives? hodie iam vivere, Postume, serum est;
  ille sapit quisquis, Postume, vixit heri.

Mada se odavde ne vidi, veći sam dio (osim posljednja tri stiha) napisao "iz glave". Zato je i interpunkcija nešto drugačija od verzije koja se nalazi, recimo, na The Latin Library.

Marcijalova retoričarska inventio: najprije prostor (Perzijanci i Armenci), onda logična (i paradoksalna) karikatura protezanja "cras" u vrijeme (Prijam i Nestor). Moguće su i drugačije podjele: na pitanje "quando venit?" odgovor su "Nestoris anni", na pitanje "unde petendum" odgovor su Persae Armeniique.

Ono, međutim, što ostaje visjeti --- što bi se moglo činiti kao puki "futer" za popunjavanje pentametra, možda najslabiji stih epigrama --- jest "koliko to sutra košta?". Čini mi se kao pauza, predah za stoičke, senekanske paradokse poante. No moglo bi biti i svojevrstan odgovor na starost toga sutra, na njegove "godine Prijama i Nestora". Možda je sutra kao vino (jedan engleski prijevod: "'Tis so far fetch'd this Morrow, that I fear / 'Twill be both very Old, and very Dear").

Riječi koje se ponavljaju: cras, dicere, Postume; razne vrste pitanja. Ali i vivere, kao poliptot --- koji doslovno pada iz budućnosti u prošlost: victurum (particip futura), vives (futur), vivere (prezent), vixit (perfekt).

Filolog će primijetiti i da se "annos habet" može glatko kalkirati u hrvatski: "ima godine", mada se pristojno latinski kaže "annos sexaginta natus es" vel sim. Ali možda se radi o lažnim prijateljima; treba provjeriti ostale potvrde. Pokazuje se da je Marcijal volio ovu frazu: "Annos si tot habet Ligeia, trima est" (12, 7). Ima je i Flor: "nec enim amplius decem et octo annos habet". Samo je jedna, meni malo nejasna, slična upotreba u Ciceronovu pismu Atiku: "quid enim hoc miserius quam eum qui tot annos quot habet designatus consul fuerit fieri consulem non posse, praesertim cum aut solus aut certe non plus quam cum altero petat?" (4, 8a, 2).

Usp. što (nedavno) kaže Laudator temporis acti

Biznis rajo!

If you’re rigorous, answering not just the how but the why, you can get even remedial kids to do great things; if you only hit the surface level, if you only teach procedures, you make everyone a monkey.

Izvor: James E. Somers, "Business School is a Joke" (Somers ima i blog; preporučujem!).

21.8.10

Ponovo u mašini

Versioning Machine opet jaše, ovaj put s Marulićevim Regum gesta (i ostalim verzijama Ljetopisa popa Dukljanina).

13.8.10

Adrese napamet

Jedan od mojih ljetnih projekata jest naučiti napamet pjesmu Zvonimira Mrkonjića "Gašenje adresa" (datirana 21. srpnja 1986). O pjesmi više kasnije. Zasad mi fali još zadnja strofa. Ali imam neke versifikacijske primjedbe.

Peta strofa glasi (citiram prema Maslina u čistopisu. Izabrane pjesme, izabrao i pogovor napisao Tonko Maroević, Zagreb: Altagama, 2004):


Dolje, selidbena il mrtvačka kola
čekaju da bivša zalupe se vrata.
Soba za sobom odjekuje gola
dok dizalo tone put hadskoga kata.

Pjesma je, načelno, u dvanaestercima ("Adrese se gase. Gase se adrese."). Zašto onda treći stih ima jedanaest slogova? Dvanaest bi se dobilo jednostavno: "I soba za sobom odjekuje gola". Možda je to bilo odbačeno jer treći stih u trećoj strofi već glasi "I svakom se sreća sa očajem spaja."

Osma pak strofa kaže:

Gase se adrese. Adrese se gase,
prozori se trnu, drugdje možda pale.
Netko negdje čeka da ga noć odnese.
Još nazočnog zebnjom okupljeni žale.

Shema rimovanja u pjesmi dosljedno je ABAB. Prema tome, u prvom bi stihu ove strofe trebalo promijeniti redoslijed rečenica: "Adrese se gase. Gase se adrese." (kao što glasi prvii stih pjesme; prvi stih četvrte strofe je obrnut kao gore u osmoj).

I sad se, nakon svega — pjesma je i dalje odlična, sviđa mi se Mrkonjićevo balansiranje na rubu klišea — pitam: jesu li moje primjedbe cjepidlačenje? Pjesniku kao obrtniku bilo bi, pretpostavljam, drago da mu pjesma bude što izglancanija. Ili pretpostavljam krivo?

10.8.10

Marulić prevodi (1)

Kako Marulić prevodi s hrvatskog na latinski? Evo rečenice iz Regum Delmatiae atque Croatiae gesta (1510; očuvan je i hrvatski izvornik, u nešto kasnijem prijepisu).


I postavi kralj zagovor velik svim mistom,
  Praeterea regis edicto cautum est

da svaki brani crikvu i crikvene stvari,
i da bi ne smio nitkor posiliti crikvu
  ne quis illius ecclesiae ius usurparet,

ni redovnika u ničemur
  ne quis clerico iniuriam faceret,

i da nitkor nima suproć njoj moći ni slobošćine,
  ne quis aduersus ecclesiasticam libertatem ire praesumeret,

razmi njih poglavica, što su arhibiskupi i biskupi.
  sed ut omne clericorum ius atque potestas
    praepositorum ecclesiae arbitrio deffiniretur,

I tko bi protiva tomu učinio,
to je učinio suprotiva kralju i kruni,
ča jest suprotiva svemu kraljevstvu.
  laesae maiestatis reus esset
  si quis contra attentare auderet;
  deinde (ut dictum est) regionum fines diuisi.

23.7.10

Discover Croatia

Krležin prilog hrvatskom turizmu:


Čitav Grad je stara svirala što svira
za škudu stranca, tuđinskoga srebra.

("Dubrovačka kulisa")

Bilješkarenje: Lasić, monolog

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb, 2000.

Str. 312, "politički monolog" kao hrvatska tema:


provlači se kroz cjelokupnu hrvatsku povijest od Gaja do Tuđmana, a glasi: na koji se način treba boriti protiv autokratske vlasti koja uvijek uspijeva imati većinu i provoditi svoju politiku. Drugim riječima, kakva je opozicija potrebna Hrvatskoj da bi se utjecalo na zbivanja i u krajnjoj konzekvenciji osvojila vlast.


Lasić ispituje odgovore u Šenoinu "Vladimiru" (1879), Đalskoga "U noći" (1886), Tresićevoj "Pobjedi krieposti" (1898). Šenoa je za "sitan rad": realna politika, konstruktivno djelovanje, poštenje, upornost. Đalski ("Bože, daj nam značajeva"): politički skepticizam, vjera u gospodarstvo, društvenu djelatnost, znanost, kulturu (oaza u pustinji). Tresić: fanatična vjera u ispravnost (vlastitog) političkog pokreta.

Vrijedi o tome razmišljati nakon Varšavske: jedni žale što nije bilo više nasilja ("Grčka, Grčka!"), drugi što Zelena akcija nije napala vladu, nego samo Bandića (tu se prikladno zaboravlja na traženje ostavke Dropulić), treći --- stranke u gradskoj skupštini --- nisu htjeli poslušati ono što su im ljudi poručili sjedeći pred skupštinom, nisu se htjeli dogovoriti, nastupiti zajedno i zatražiti referendum, pa što bude (rizika fali u politici). Dakle: monolog, monolog, monolog.

S druge strane, ideja Zelene akcije o "korektivu politike", zapravo nova u političkoj kulturi (ako to nije "društvena djelatnost"?). Tako je i ideja o solidarnosti, kad nas je na nju podsjetila studentska blokada fakulteta, zazvučala neobično: povratak iz zaborava. Bila je dugo na ugaru.

Ovidije, materijal (3)

Zorica Krističević napisala je knjigu pjesama Potrošeni Adonis (2008): "intimni dijalog same autorice s nekom od osoba s kojima dijeli poneko iskustvo (od prognaničkoga, ratnoga do zaposleničkoga), pa uzevši na sebe ulogu Briseide, Aretuze, Atene, Gorgone, Omfale ili Salmakide – da Veneru i Afroditu ne uznemirujemo – lako se obraća lažnim ili nedostojnim Heraklima, Zeusima, Ahilejima ili Dolonima." (Tonko Maroević)

Zvonimir Mrkonjić (Prijevoji pjesništva 2, Zagreb 2006) sjeća se Ovidija uz "novu izbjegličku zbilju" u pjesmama Jozefine Dautbegović, Različite ljubavi (2004: pjesma "Ovidiju za utjehu": Tvoj bol pretvoren u metaforu / naš slučaj su loši pjesnici banalizirali), Mile Stojića, (Prognane elegije, 1996) i Nikole Petkovića (Dan na bijelu hljebu, 2001: ciklus od sedam soneta Ex Ponto, "kao razbibriga protiv tmurnih misli").

19.7.10

Naso vs. Nazor

Ovidijeva osveta.

Listajući knjigama fakultetske knjižnice, zapazio sam nezgodu iz jedne (znanstvene) knjige Pavla Pavličića: u indeksu imena spominje se Publije Ovidije Nazor. (Za grijeh iz indeksa nećemo kriviti autora knjige; indekse priređuju drugi, radna snaga.)

No ovdje je zapravo radio prst sudbine: 31. ožujka 2009. objavljuje Vjesnik u rubrici "Otvoreno" tekst Justa Ivetca "Uzor i sljedbenik nespojivih putova", gdje saznajemo da se autor 1956. našao pred misterijom:


Kasnije, 1956., kada sam bio Borbin dopisnik iz Karlovca, prigodom listanja knjige dojmova jednoga hotela u Topuskom (Banovina) iz 1924. na njenim sam stranicama zapazio ispisan perom dio Nazorove poeme »Topuske elegije«, s potpisom u talijanskom obliku Vladimiro Naso.

Evadere ad auras, hoc opus, hic labor est. Dopisnik "Borbe", dakako, nije slutio da osim Talijana (napose D'Annunzija, koji je --- zamjera Just Ivetac --- bio zanimljiv Nazoru) postoje i Rimljani, napose Publius Ovidius Naso. Kao i da su "Topuske elegije" — koje per definitionem nisu poema — posveta Ovidiju koliko i Heineu i Goetheu, igranje s klasikom koliko i s erotikom.

Ovo neće ući u moju natuknicu o recepciji Ovidija.

18.7.10

Pismo iz godine 1942.

Evo dokumenta koji in extenso, sa svim pogreškama, citira Stanko Lasić u svojim "Autobiografskim zapisima" (Zagreb, 2000). Našao ga je među pismima Mile Budaka. Kaže u uvodu Lasić: "Savjetujem svakomu tko o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj misli u gotovim i čvrstim shemama neka ih načas zaboravi i prepusti se [ovim] riječima."


Karlovac 23. kolovoza 1942.

Cijenjeni gospodine doglavniče i poslaniče!

Sigurno ćete se začuditi, ako Vam ikad dođe ovo pismo u ruke. Moram Vam ispričati neke dogođaje, da biste me mogli dalje razumjeti. Oprostite, što Vam uopće pišem i zadržavam Vas svojim neprilikama. Obratio sam se baš Vama, samo zato, jer sam čitao neka Vaša djela i u njima našao mnogo čega, što mi je ustitralo ove bijedne ostatke zdrave duše.

Rodio sam se u malom gorskom seocu pored Ogulina. Zove se Vrbovsko-Senjsko. Sa 23 dana starosti odnijela me majka u Viroviticu, gdje je moj otac bio strojovođa na željeznici. Ja se tih dana ništa ne sječam, jedino znam, da smo stanovali u bijednoj dvorišnoj kučici, sa jednom sobicom, a od namještaja smo imali jedan krevet i nekoliko sanduka. Otac je zaradjivao tek toliko, da je mogao za svu mjesečnu plaću kupiti par cipela. Nakon dvije godine rodio se moj mlađi brat Zvonko, i opet nakon 2 godine dvojci Bernardica i Marijan, koji je nakon 4 mjeseca umro. Ostalo nas je dakle 3, a nakon opet 2 godine došao je Braco, i konačno Beba. Sada smo svi živi i idemo u školu osim mene.

Godine u osnovnoj školi su mi prolazile u lagodnom životu i igri. Tako je to išlo sve do 4 razreda gimnazije, kad mi se dogodila strašna nesreća. Gospodine nemojte sada gledati ovaj dogođaj očima političkog čovjeka, nego samo očima čovjeka sa srcem i umom. --- Imao sam prijatelja zvao se Đuro. Poznali smo se još od onih vremena, kad je njega vodila dadilja a mene moja majka u šetnju. Tada se nismo trpjeli, i uvijek, kad bi se negdje sastali potukli bi se, dok nas naše paziteljice ne bi rastavile. Od drugog, pak, razreda osnovne škole bili smo nerazdruživi. Bili smo vodje "vojske" naše ulice. Tako je išlo sve do ono kobnog dana. Njegovi roditelji su bili, kao i on Židovi, i bogati posjednici. Imali su mislim oko 280 jutara zemlje. Bili su mi jako dobri. Svaki zalogaj su podijelili meni i Đuri. Svuda sam išao s njima, kao da sam dio njihove porodice. --- Tih dana je na igralištu jedan mladić stao nespretno na loptu, pa je slomivši vrat umro. Đuro je bio zadnjih dana silno zamišljen. Kad sam pitao, što mu je, odgovarao je, da ima mnogo slabih ocijena. (Išli smo obadva u 4 razr. samo je on išao u a, a ja u b razred.) Jedno popodne, kad je opet bio silno zamišljen, upita me, da li bi onog dečka što je slomio vrat manje bolilo, da je pao pod vlak i da mu je bila odrezana glava? Mene je nešto čudno žacnulo, ali sammu rekao, da bi ga manje pod vlakom bolilo, i smješeći ga upitam, da možda on želi ići pod vlak. Srdito mi je odgovorio da lupam gluposti, i nastavio učiti. Mene se čudno dojmila njegova srđba, ali mu nisam ništa rekao. Na tom je i ostalo nekoliko dana, dva možda, sve to vrijeme sam se mučio ne bih li moje sumnje rekao njegovu ocu. U to vrijeme je njihovo imanje propalo, pa su tako reći preko noći ostali siromasi i stanari u svojoj kući. Nisam ih htio žalostiti, jer sam ih volio koliko i svoje roditelje. Dane duljim, Đuro se ipak bacio pod vlak, koji mu je odrezao glavu. --- Dragi gospodine, zamislite si moja predbacivanja, patnje, grižnje u kojima sam proveo 3 godine, dok nisam došao do uvjerenja da nisam kriv. Za te trigodine ja sam pao odmah u 5 razredu, a kad sam opetovao dobio sam popravak. Prestao sam biti čovjekom. U meni se dogodio neki grozan preokret, koji mi je uništio mladost. Nikad više nije bio u mom srcu iskrene radosti. Na svu nesreću silno patim od ljubavi. Previše ima u meni strasti i nježnosti. Bacio sam se na pijančevanje i lude ljubavne avanture. Iz očiju mi je nestalo mladenačkog sjaja. Izgubljen sam bio za život. Postao sam članom ustaškog pokreta. Ludo sam izlagao život svoj i svog oca. Uvijek sam radio najopasnije. Želio sam smrt više nego išta, ali nje nije bilo. Bog mi je odredio još patnja. Otac je tražio premještenje uKarlovac da bi brat mogao ići u učiteljsku školu. Nakon preokreta i osnutka N.D.H. umrla mi je moja draga bakica. Umrla u groznim mukama. Trunula jojje jadnici živa noga. 7 mjeseci očajnih boli, 7 mjeseci neprospavanih noći. Bili smo već svi malaksali, pa smo, Bože nam oprosti, odlanuli kad je jadnica umrla. Ja sam to vrijeme volio jednu malu pravoslavku. Bila je velika sirotinja, kao i ja, pa smo se divno slagali. Ja nisam 2 mjeseca znao da nije moje vjere. Išla je svaki dan u našu crkvu, i pobožno molila. Kasnije mi je rekla, da ju je tako učila pokojna majka. Nju i mladju joj sestru su uzele neke dobre gospodje i odgajale ih. U prevratu sam se prestrašio za nju, jer sam se bojao, da joj neko ne učini što. Otišao sam u ustaške postrojbe, a njoj ostavio tugu i neizvjesnost. Kad sam se nakon 2 i pol mjeseca vratio našao sam je još u Karlovcu, ali me nije više ni pogledala. Mrzila je onog tajnog "frankovca" s kojim je bila 4 mjeseca, a da joj nikad nije rekao svojih namjera. Bio sam za svoju tajnu sigurno najbolji među ostalima. Kad su naše postrojbe bile raspuštene vratio sam se u školu i bio zapovjednik muške gimnazije. To su mi bili najsretniji dani u životu. Voljeli su me svi. Pozna me danas cijeli grad od pjeskara sa Kupe, do velikog župana. Volio sam sav svijet. Lijepo sam pjevao, pa sam na svim priredbama Ustaške Mladeži zabavljao mladež svojim glasom i gitarom, što mi je pridonijelo još više prijatelja. Svagdje sam bio. Moja pravoslavka se pokrstila i danas je jako dobra katolikinja i hrvatica ali me još uvijek očajno mrzi. --- Škola je ove godine završila, a da ja nisam završio sedmog razreda. Svi ljudi koji imaju mnogo prijatelja imaju još i više zavidnika i tako su meni morali odmah podmetnuti nogu. Cijele sam godine grozno gladovao. Mučio sam se silno, ali sam nekako izdržao. Mnogo puta sam posegnuo za oružjem, ali mi je uvijek svojom milom dobrotom otklonila ružne misli Ljerka. To je kćer jednog dobrog ustaše iz Karlovca. Očajan sam bio kad sam pao. Dobio sam namještenje u promičbenom uredu kao izvjestitelj za novinstvo. Ljerka je odputovala, a ja sam ostao i čekao. Silno sam sanjarske prirode, pa sam si njen povratak zamišljao u tisuću oblika samo ne onako kako se dogodilo. Došla je hladna, i za nekoliko dana sam ostao sam. Izgubio sam u tih mjesec dana sve prijatelje, jer sam bio sam sa svojim sanjama. Ljudi me gledaju kako živ gnjilim, no ja sam čekao, ali nisam ništa dočekao. U trenu su bile moje nade raspršene. Svi su me napustili, pa kad potišten lutam graodm, ljudi mi se smiju, uživaju u mojoj nesreći i govore: "Gle novinara!"

Gospodine doglavniče! Vama nije ova ispovijest ni prva ni zadnja. Pomozite mi ako ikako možete. Recite mi što da učinim, Dali da idem u "crnu legiju" generalu Francetiću ili da ostanem ovdje i pišem. Imam volju, da postanem jednog dana, kad za to bude vrijeme valjan književnik, koji će ovom ljubljenom hrvatskom narodu dati mnogo dobra, jer samo u nesreći čovjek postaje dobar i dira ga tuđa nesreća. Vjerujte ja sam sada samo manijak, koji ne zna, što bi i kako bi. U očekivanju Vašeg cijenjenog odgovora ostajem Za dom i Poglavnika --- spreman!

Vjekoslav Kružić
Karlovac, Zrinjski trg 9
Isp. Drž. izvj. i prom. ureda


"Vjekoslava Kružića sam poznavao, prezirao i bojao ga se," komentira cijelu prepisku Lasić. (Budak je odgovorio, a Kružić mu napisao još dva pisma; u ožujku 1943. definitivno je postao "Ustaša vojničar".)

Ima u ovom pismu okus dokumenata ranih kršćana. Gotovo dječja, primitivna jednostavnost opservacija i motivacija; mišljenje u gotovim kalupima fraza (mjestimice kao da su uzete iz narodnjaka i turbofolka), ubitačna površnost. Ali meni je pismo dojmljivo jednako kao i Lasiću. Nerazumijevanje sebe, nerazumijevanje svijeta --- i usprkos svemu, pokušaj da sebe shvati, izrazi. I bijeda, gotovo sociološki egzemplarna ("otkud fašizam"). Rani kršćani: traume, fanatizam, nadomjesci.

17.7.10

Ovidije: materijal 2

Nastavak bilježaka o Ovidiju i hrv. pjesništvu.

lik Ovidija učitelja ljubavi (+ motiv čitanja)



Marulić, Stumačen'je Kata
ako li ćeš ljubav od bludnih žen imit,
Ovidija pročtav, hoć ju steći umit


Lucić, Pariž Eleni
onu bludnu knjigu koju izvarsni pisnivac Ovidij mnogo hitro od strane Pariževe izmisli, kako prem onada Eleni poslanu kadano ju od muža himbeno odmamivši odvede, koju ja istu knjigu z latinske odiće svukši, u našu harvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal


Vetranović, Pjesanca Plutonu
Tko li se sam spravi, da vene i blijedi,
stijeg tužne ljubavi pođ tjeraj i slijedi;
Ovid'ja pođ legaj od ljuvena djela,
da t' reče, kako taj peri se zla strijela.


Ovidije kao jedan iz galerije antičkih pjesnika, klasika


Dimitrović, Knjige Nikoli Nale, I.

Jer scijenim, Orfeo, Pindaro, Tibulo,
Propercio, Alčeo, Ovidio, Katulo,
Virđilio i ini, na svijetu ki su bil',
ki se su rad pjesni neumrli učinil',
da mogu vidjeti, gdi pjesni tve slovu,
vidil' bi na svijeti lijepu stvar i novu


Ovidije kao lektira (ženska, ljubavna)


Vidrić, Pomona
Tu će otac dobrodušnim tonom:
"Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?"
A ona se zaklanja do zida:
"Čitam, veli, stihe od Ovida."


Ovidije kao lektira --- ali i kao učitelj, enciklopedist; i citatna parafraza Ov. Pont. 1, 3, 23


Krleža, Balade Petrice Kerempuha, Scherzo
"V dežđljivoj markloj noči Ovidijuša je dobro čitati,
kod tega vraga vračtvo za vuloge pitati:
podagram tollere nescit medicina.
Ak te žiga v kostmi, popij pehar vina,
kaj vino je još navek najbolša medicina!"

16.7.10

Ovidije

Silom prilika, razmišljam o recepciji Ovidija u hrvatskoj književnosti. Evo malo materijala.


Fran Galović

OVIDIJE

A. G. Matošu

Pod oblačjem mrtvim usnule su ravni,
U beskraj se crni i daleki gube,
Gdje se mrki obzor i močvare ljube,
Gdjeno plovi sive magle pramen tavni...

... U daljini negdje davni zvuci zvone
S osamljenog, hladnog gorskog vrhunca -
Ko krvavi drhat velikoga sunca,
Kad za Kapitolij nestaje i tone...

U samoći pjesnik tužnu pjesmu sklada,
I vihor je nosi k žalu rimskom, dragom...
U oku mu sijeva zadnja, zadnja nada -

Prognanička čežnja za rođenim pragom...
... Vihor grmi, šumi, urliče sve jače, -
A varvarin divlji nad mogilom plače. -

4. VI. 1907.

Mlada Hrvatska, 1908.

13.7.10

Anth. Gr. 11, 47

[ΑΝΑΚΡΕΟΝΤΟΣ]


Οὔ μοι μέλει τὰ Γύγεω,
τοῦ Σαρδίων ἄνακτος,
οὔθ' αἱρέει με χρυσός,
οὐ δὲ φθονῶ τυράννοις·
ἐμοὶ μέλει μύροισι
καταβρέχειν ὑπήνην·
ἐμοὶ μέλει ῥόδοισι
καταστέφειν κάρηνα.
τὸ σήμερον μέλει μοι·
τὸ δ' αὔριον τίς οἶδεν;

[Anakreont]


Briga me za Giga,
gospodara Sarda;
zlato me ne zove,
ne zavidim vlasti;
važan je losion
kojim mažem bradu,
važne su mi ruže
koje kite glavu.
Važno mi je danas,
a sutra, tko zna gdje smo.

30.6.10

Anth. Gr. 11, 34

ΦΙΛΟΔΗΜΟΥ


Λευκοΐνους πάλι δὴ καὶ ψάλματα καὶ πάλι Χίους
οἴνους καὶ πάλι δὴ σμύρναν ἔχειν Συρίην
καὶ πάλι κωμάζειν καὶ ἔχειν πάλι διψάδα πόρνην
οὐκ ἐθέλω· μισῶ ταῦτα τὰ πρὸς μανίην.
ἀλλά με ναρκίσσοις ἀναδήσατε καὶ πλαγιαύλων
γεύσατε καὶ κροκίνοις χρίσατε γυῖα μύροις
καὶ Μιτυληναίῳ τὸν πνεύμονα τέγξατε Βάκχῳ,
καὶ συζεύξατέ μοι φωλάδα παρθενικήν.

Filodem


I opet kamelije, bijesne gitare, i opet butelje
hijskoga vina, i opet parfemi iz Sirije,
i opet orgije, i opet kurvica s kapacitetom —
neću to više; zlo mi je od tog ludovanja.
Narcisama vi me ovjenčajte, flaute
dajte da slušamo, mažite me kremom od šafrana,
pluće navlažite Bakhom iz Mitilene,
u krevet mi stavite šokiranu djevicu.

28.6.10

Anth. Gr. 11, 434

ΛΟΥΚΙΑΝΟΥ


Ἢν ἐσίδῃς κεφαλὴν μαδαρὰν καὶ στέρνα καὶ ὤμους,
μηδὲν ἐρωτήσῃς· μῶρον ὁρᾷς φαλακρόν.

Lukijan


Ako vidiš glavu, prsa, ramena gole
ništa ne pitaj: ćelavu gledaš budalu.

Grotius vertit


Si caput absque pilis, humerosque et pectora cernas,
Dicere ne dubites, calvus hic est fatuus.

Anth. Gr. 11, 428

ΛΟΥΚΙΑΝΟΥ


Εἰς τί μάτην νίπτεις δέμας Ἰνδικόν; ἴσχεο τέχνης·
οὐ δύνασαι δνοφερὴν νύκτα καθηλιάσαι.

Lukijan


Što uzalud pereš to tijelo indijsko? Pusti kozmetiku!
Crnu se noć osunčati ne može.

Grotius vertit


Quid lavis Aethiopem? perituro parce labori.
Noctis enim tenebras irradiare nequis.

26.6.10

Mnogojezična frka na fakultetu


Do godine 1849-e učio se na Reci jezik Magjarski. Ja sam bio prvi, kojega je bansko věće na Reku poslalo Hrvatskomu jeziku učit. I u Zagrebu ranije se je počeo učit jezik Magjarski nego li Hrvatski. Našemu jeziku prvi je počeo učit profesor Smodek, tada se iza dokončenoga prvoga leta prava iz Pešte u Zagreb povrativši, pokojnim Kolarom nagovoren, da učini čtogod za svoj narod. Ako se ne varaju, bilo je to godine 1833-e. On oprosi nekoliko profesorov da mu dopuste našemu jeziku javno učiti, a koji dan posle reče mi pokojni Rakovec, moj sužitnik, da su te Smodekove lekcije na akademičkoj dasci pribite, nu da Magjarski učenici (za razplod Magjarstva u Zagreb pošiljani) strašno žamore te govore, da iz toga ne bude ničta, i da se to vse istom na saboru Požunskom pretresti i rěšiti ima. Rekšu Rakovcu da ga je strah, da od ista od vsega toga t. j. namišljenih lekcii Smodekovih ničta ne bude, profesorom toga se žamora plašećim i po prilici od podanoga dopusta odstupečim — ja mu zavrnuh: „Učinimo čtogod!" Kad ga videh skučene glave kdě ramenima stišće, sgrabih ljut ono hartije na stolu te na dvanajst ju koliko li cedulic razkrojiv, u tri jezika nečto pisati stadoh, Hrvatski, Latinski i Nemački. Oficirsku sinu jezik mi Hrvatski nikako nije od ruke išao, Latinski traljavo, nu Němački dobro. Kad bude oko polnoći, a ja pred akademiju, te utiskoh one cedule u okno, dobro ne klipajuće. Kad u jutro, al moj prijatelj Drkos, Vukmanac, prvi u školu (bio je jurista i convictista, napisavši malo kašnje poznatu knjižicu: "Genius patriae supra dormientibus ejus filiis".) Uztreba mu hartije te razgledav se po školi upazi cedule kdě kroz okno štrlje. Pročitav ih (kako smo vikli) začudi se čemu li su naměnjene, te s njimi brže nazad u školu, te čitaj pred učeniki medjutim se skupivšimi. Ne umiju danas reči, čto je na vsakoj bilo, ele na triu bilo je ovako: "Hört! Einige Leute, die wohl wissen sollten, was lingua patria heisst, die haben gemeint, das wäre ungarisch! Wird nicht Europa unserer spotten?" (Tuj sam migao na pokojnoga kanonika Mihića, ravnatelja u konviktu, kojega moj prijatelj Drkos biaše oprosio da sme slušati "praelectiones e lingua patria" na čto mu ovaj začudjen: Quales? e lingua Hungarica?") Na drugoj: "Wer sind die Kroaten? friedliche Unterthanen in Friedenszeiten, tapfere Krieger in Kriegszeiten, Besieger der Avaren, Türken und Tartaren, also freie Männer, keine Ungarnknechte!" Opet na drugoj: "Ein jeder Mensch ist frei geboren, und jede Nazion hat das Recht, sobald sie von einer andern unrechtmässiger Weise bedrückt wird, sich los zu machen. Nord-Amerika hat sich von England, Sud-Amerika von Spanien losgemacht; auch uns hat kein unerbittliches Schicksal für immer an Ungarn gekettet, und wenn es darauf ankommt, nieder mit den Ungarn!" Iza toga čitanja nastala strahovita rvanja i skubanja med Hrvati i Madjari. Familias sa katedre viče: „Silentium dominationes" nu slabo je pomagalo, er gospodičići biahu poběsněli. Dozovu Henfnera, profesora naravnoga prava, Němca iz Spiša (= Scepusium, die Zips) čoveka tada puno obljubljena, nu ni on ničta ne opravi. Napokon dojde stari, ćelavi, buckasti Domin, nosa zakučasta, vas uzpiren, te k mladićem: "Quid putant, quid cogitant, quid denique rerum meditantur dominationes? quam terribile vel nomen revolutionis itd." Njegovom se besědom vatra malo prigasila, nu u srdcu omladine to još tinjalo, te po ulicah kděkad i buknulo, kad bi se namerila kosa na brus. One cedule zlokobnice netko i sašio svilenim koncem bělim i crvenim, jedan si je od drugoga prepisivao te po njih koječega našarali n. p. "laus et honor auctori" pak "evangelium nostrum" itd. Profesori nemogavše cedulic dokopat ni doznat tko ih je napisao, te uvidevše da je bilo grešno, čto su te lekcije samo izpod ruke i vsak po se dopustili, dokončaše zasesti k stolu te složno věćati, ima li se jezik Hrvatski učit ili ne. Čto su bili mudriaši i privrženici Magjarski, otih k tomu zasědu nije ni bilo, nu je preko običaja došao i stari grof Sermage, kanonik i nadzor školski. Koliko sam mogao dočuti, ovako se ljudi ozivali. Stari Männer, (kako li se pisao) rodom iz Salzburga, dobar profesor matematike i dobar pače predobar čověk, nu slab Latinjanin i slab vitija, prvi se proturio te podigav naočnjake ovako ju nu počteno (po Němački) blesnu: „Ich seh nicht ein, ich weiss nicht, ich begreifs nicht, warum sich die Kroaten von den Ungarn sollten schopfbeuteln lassen" itd. Iza njega Henfner zaručen s Hrvaticom (Latinski): da Hrvati nisu ni robovi ni sluge Magjarske, nego da su braća pod jednim zakonom i jednim ustavom, nu ipak tako, da i svoja osobita prava imadu; da su im velike zasluge ne samo za Ugrinsku krunu nego i za cělo carstvo, pače i za čitavu Jeropu: er su kroz tolike vekove i tolikim junačtvom i tolikom krvlju Turke odbijali; da s toga velika nesreća bude za Hrvate i za Ugre, ako se ta dva naroda svadita te s prijateljstva na omrazu prejdeta; da čim se Magjari izobražavaju i u narodnosti svojoj pokrepljuju, ni Hrvati zaostati ne smědu, te i njim narodnost svoju da je podignut i uzvisit; da je napokon Zagreb glavom Hrvatske zemlje, te akademija Zagrebačka najsgodnije mesto, kde se Hrvatski jezik da uči. — Iza Henfnera podviže se Degoricia, te krupnim glasom nu kratkim razumom ovako se ozva: „Quis docebit? Quando docebit? ubi docebit?" koje mu uprose prihvati sadanji biskup Bistrički, Mojses, tada mlad i vatren profesor filosofije, te mu ih suzbi ovako: "čto se vremena tiče kada da uči: čto nam je do toga? može, ako hoće, lepo o polnoći. čto se města tiče, kdě da uči: začto da ne uči tamo kdě se i muzika uči? te obere li ono vreme, kad ja u obližnjoj školi predaju jezik Grčki, bude mi milije da on tamo narodni jezik uči: jer niti ja njega mesti budu niti on mene; milije, reku, nego da mi ona židovčad uši zaglušava svojom svirkom. A čto se napokon onoga tiče koji da uči: znamo da je rodjen Hrvat i da se tim jezikom bavi, da si je u Pešti pribavio doktorat filosofije, da je mladić dobra vladanja, da ono čega još ne zna po vremenu i naučanju istom naučiti može, da za sad drugoga nejma, da to bez ikakve plaće te samo iz ljubavi narodnoga jezika čini, da je već doba da se taj jezik uči: to su razlozi s kojih sam ja tvrdo za to, da mu se to dopusti." Nadzor školski ote mu razloge pohvaliv i još koju pridodav, napokon se dokonča, da Smodek na akademiji Hrvatski uči.

Fran Kurelac, Fluminensia ili koječega na Rěci, Zagreb 1862.

Na stranu romantičarski preporodni zanosi (i usputna antisemitska zafrkancija): zanimljivo je detaljno prikazivanje tko i kada koristi latinski, ili druge jezike.

Slabljenje Gibbona

Pojavio se hrvatski prijevod prvog sveska djela Edwarda Gibbona (1737–1794), The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, po prvi put objavljenog između 1776. i 1788. Prevodilac je Marijan Boršić, izdavač je zagrebačka Naklada Stih. To je valjda prvi put da je Gibbon progovorio hrvatski.

A zove se ovako: Slabljenje i propast Rimskoga Carstva.

Nisam knjigu još vidio, ali prijevod naslova mi se ne sviđa. Carstvo koje slabi? Možda, ali je --- oprostite na igri riječi --- preslabo. Carstva propadaju ili se raspadaju. Metaforika ljudskog tijela postoji, znam ("slabljenje vida", "slabljenje organizma"), ali ne "prelazi rampu": jednostavno je u hrvatskom ne osjećam. Premalo je poetska, previše administrativna.

Nije ni srpski prijevod ništa bolji: "Opadanje i propast Rimskog carstva", kao da je carstvo rijeka (mada je knjiga čak i kod nas bitno jeftinija od hrvatske).

Možda je za Gibbona jednostavno prekasno. Trebalo ga je, sa svim zlobnim opaskama na račun Crkve, prevesti oko 1800.

Ja bih, inače, prčkajući, preveo "Povijest propasti i pada Rimskoga Carstva".

Nemamo, inače, ni Carlylea na hrvatskom (samo na srpskom, iz 1933, prema NSK), ni Mommsenovu rimsku povijest (samo u izboru na slovenskom, iz 1980), od Micheleta samo Vješticu iz 2003. Nije to važno zbog "fakata", koliko zbog učenja kako pisati.

Gildersleeve i Pindar

Tražio sam ovo neko vrijeme:


But Mezger has reinforced Westphal's theory by a discovery of his own. While committing the odes of Pindar to memory, he noticed the frequent recurrence of the same word, recurrent or close equivalent, in the corresponding parts of strophe and antistrophe, epode and epode. These recurrent words are all significant, all mark transitions, and were all intended as cues to aid the memory of the chorus and
to guide the thoughts of the hearers.

Pindar; Gildersleeve, Basil L. (Basil Lanneau), 1831-1924, The Olympian and Pythian odes (1885), New York, N.Y. : American Book Company


Evo Mezgera na kojeg misli Gildersleeve:

Das Vorhandensein von Responsionsworten in den pindarischen Gedichten hat sich dem Verf. von selbst aufgedrängt, da er jede einzelne Ode, ehe er sich an ihre Bearbeitung machte, auswendig lernte und wiederholt laut recitirte. Diesem Umstand glaubt er es auch zu verdanken, wenn es ihm hie und da gelungen sein sollte, die Gedanken des Dichters richtiger als die bisherigen Ausleger zu erfassen. Er möchte es darum allen, welche den grossen Lyriker gründlich verstehen lernen wollen, namentlich aber angehenden Philologen, dringend ans Herz legen, sich dieser verhältnissmässig geringen Mühe, die sich reich belohnt, nicht zu entziehen. Denn
erst wenn man sich den vollen Wortlaut eines Gedichtes so angeeignet hat, dass man ihn unabhängig vom Buch mit sich herumzutragen vermag, gewinnen die Gestalten des Dichters Leben, treten seine Gedanken klar und scharf hervor und zeigen sich die überaus zahlreichen Beziehungen, durch welche die einzelnen Theile eines jeden Gedichtes zu einem künstlerischen Ganzen verwebt sind.

Mezger, Friedrich (1832-1893), Pindars Siegeslieder (Leipzig, B. G. Teubner, 1880)

5.6.10

Petar Lucić, prevodilac

Salustije:


Concordia parvae res crescunt, discordia maxumae dilabuntur. (Bellum Iugurthinum 10,6)

Prepjevao, u drugoj polovici 16. st, Petar Lucić, i zapisao u svome rukopisnom zborniku Vartal, f. 324v (br. 109, s. 565 Kolumbićeva izdanja):

P(etar) L(ucij) istumači



U jedinstvu mala napridak imaju,
A u nesklad vela nazada padaju.

Mislim da je prijevod prilično duhovit (usp. discordia... dilabuntur: nesklad... nazada padaju; mala / vela je korištenje osebujnih potencijala hrvatskoga).

Drugi je Lucićev distih (slijedi odmah ispod, na istoj stranici) također stihovana verzija proznog teksta. Laktancije, De ira Dei:

Imo, inquit, si irascitur Deus, statim debuit uindicare, et pro merito quemque punire. Atenim si id faceret, nemo superesset. (Lact. ira 20)

Petar Lucić:

Isti


Da bi za svaki grih Bog na nas gnjiv pušćal,
U mal čas od nas svih nitkor ne bi ostal.

16.5.10

Umijeće sudjelovanja

Slijedi prijevod teksta s bloga "accidentals and substantives" (20. rujna 2004; poveznica: ovdje). Prijevod je, naravno, nastao u nastavne svrhe.

Umijeće sudjelovanja



Kad bi barem svatko od nas mogao pročitati (ili čak preletjeti) tekst i odmah ga elokventno elaborirati na zajedničkoj raspravi! Nekolicina sretnika posjeduje tu vještinu; većina je nas nema. Ali, samo hrabro! i vi možete briljirati u predavaonici. Trik je u svladavanju ezoteričnoga umijeća po imenu Sprezzatura: "savršeno istrenirana prirodnost" ili "uvježbana spontanost" kojom se odlikuju najtalentiraniji kozeri, debateri, političari, intelektualci, učitelji, javne osobe i svi ostali kojima je ozbiljna diskurzivnost u opisu posla. Nudimo par uputa:

1. Kad se spremate za nastavu, pročitajte zadani tekst jednom, bilježeći pritom na marginama komentare. Ova je djelatnost iznimno idiosinkratična. Črčkate posve osobno, i ne uzrujavajte se ako to nitko drugi ne bude mogao razumjeti.

2. Selektivno revidirajte tekst: vratite se odlomcima koji su za vas najznačajniji, najprivlačniji, najdojmljiviji. Uđite u stil i jezik tih mjesta. Na primjer: naučite napamet rečenicu ili odlomak koji vam se dopadaju. Cilj je doista se uhvatiti u koštac s tekstom, osvijestiti detalje i tehniku.

3. Uzmite rječnik i potražite ondje nepoznate riječi.

4. Tu počinje pravi izazov: pokušajte povezati odlomke koje ste revidirali. Potražite obrasce, ponavljanja: u mislima, tonu, jeziku, intenciji, imaginariju. Razradite vlastiti sustav referencija na marginama teksta kako biste (tijekom rasprave na nastavi ili dok pišete seminarski rad) lakše došli do tih povezanosti.

5. Prepoznavanje obrazaca je iznimno važno, ali ne zazirite ni od kontradikcija. Spremnost na suočavanje s kontradikcijama znak je sofisticirane misli. Obilježite u tekstu mjesta koja, po vašem mišljenju, opovrgavaju druge odlomke. Kako protumačiti te kontradikcije?

6. Bez oklijevanja posegnite za vanjskim znanjem tamo gdje treba: podsjeća li vas u tekstu koji razmatrate neka riječ, sintagma, rečenica, odlomak, poglavlje na neki drugi tekst (ili film, ili sliku, ili kompoziciju) s kojim ste se susreli drugdje? Vratite se tome drugom tekstu (filmu itd). Ako ima vremena, napravite par bilježaka, i onda razmislite kako biste to povezali sa zadanom lektirom.

7. (Najteže od svega:) Budite prorok! Predvidite (prije rasprave) tuđe reakcije, intrigiranost, interese vezane uz tekst o kojem je riječ. Razmislite kako biste se nadovezali na njihove komentare na satu. Sposobnost nadograđivanja reakcija kolega (ili profesora) znatno doprinosi kvaliteti sata.

8. Napokon, naučite kako općenite tvrdnje argumentirati dokazima iz teksta. Pokažite nama ostalima konkretan odlomak koji potvrđuje vašu tezu (marginalne bilješke neka vam pomognu na tom putu).

20.3.10

Dan poezije: Mrkonjić

Povodom svjetskog dana poezije, ili tako nečega, koji pada na prvi dan proljeća (21. ožujka), sa zadovoljstvom sam našao jednu antologiju Mrkonjićeve poezije na internetu, Nasumce na sunce (odabrao Tonko Maroević). Slobodno je dostupna među drugim elektroničkim knjigama. Što se mene tiče, Mrkonjić je bolji zafrkant od Slamniga (o drugome da ne govorimo). Evo jedna lokalna, za Bandića:


Potkovani grad (Z. Mrkonjić)




Kad god inženjera sjetim se Lenucija
prolazeći Zrinjevcem sve do Kolodvora,
mislim: to je bila najbolja solucija
da se orijentiramo k izgledima mora.

U Botaničkom prevaga secesije
pruža biljno zaleđe, hlad, hraništu knjige.
Kazalište pak vrhunac je progresije
koja scenom nagoni rječite kvadrige.

Trk modernog Zagreba Vi ste potkovali.
Ali samo jednom potkovom. I stoga se
grad hramljući oslanja na taj zeleni pralik.

Srećom. Danas tu bi nas pritezala petlja.
Pa nek se sve luči urbanizma pogase,
već ste našim šetnjama dali dosta svjetla.

sunce i nasumce
Sunce na flickru: Voyageur Solitaire - mladjenovic n.

17.3.10

Ne grizu

Antonio Giganti, pratilac Lodovica Beccadellija u Dubrovniku, imao je oko 1560. posve bezvremene turističke probleme:


De irrito piscatu in litore Illyrico.



Quicunque es, gracili qui nuper arundine paruos
Captabas rigido e litore pisciculos:
Et nunc spe longa frustratus, arundine, et hamo
In mare proiectis, hinc stomachosus abis:
Siste gradum, nostrasque tuis adiunge querelas;
Nam caussa est tecum par mihi tristitiae.
Huc ego saepe miser descendi, nec fuit unquam
Pisciculum multis fallere posse dolis.
Ac mea ne posset culpari inscitia, tempus
Et loca piscandi quod minus apta legam,
Hic Sol me exoriens medioque ex axe reuisit,
Saepe laborantem me miseratus abit.
Atque antehac alios hoc ipso e litore uidi
Fiscellam multo pisce referre grauem.
Me mala sors unum gaudet discedere tristem,
Exultat semper questubus illa meis.
Hic te non ante inspexi, et fortasse laborem
Frustratum sentis nunc semel esse tuum.
At nobis, quoties ad litora uenimus, omnes
Iratos toties sensimus esse Deos.
Sicque operam amisi semper, sic tempus, et escam,
Hincque mihi caussa est maxima tristitiae.
Nunc age dic hospes tua nobis fata uicissim,
Vlterius fari me ira, dolorque uetat.
Quid mussas? num uox nimio compressa dolore
Deficit, et clare promere uerba negat?
Me miserum, rebar socium reperisse malorum,
Rursus decipior, barbara uerba sonat.
Haec quoque dii nobis adimunt solatia, nemo
Questubus ut possit testis adesse meis.
I tu, quaere, tuas ualeat qui audire querelas,
Hicque resultabunt aspera saxa meis.
Vos scopuli testes, quoties per dura cucurri
Litora, quam lassus saepe domum redii.
Interdum madidam, scissamque ab litore uestem,
Interdum offensos rettulimusque pedes.
Nunc primum didici, uetitum quam tendere contra
Arduus est homini difficilisque labor.
Quod nostris prudens oculis natura negauit,
Quid iam fallaci persequar arte miser?
Haec alios posthac teneat uesana cupido,
Quos rabida ingluuies, pauperiesue trahit.
Me canibus potius lepores agitare fugaces,
Et laxo damas fallere casse iuuet.
Aut pictis auibus uarias innectere fraudes,
Quas hominum solers repperit ingenium:
Per nitidos colles, nemora et per opaca, Metauri
Insignis uitrea qua fluit amnis aqua:
Sempronique fori qua parua suburbia cursu
Flexiuago atque agri pinguia culta rigat.
Salue, dulce forum, et tu salue nobile flumen,
Saluete, o patrii pulchra uireta soli.
En unquam mihi uestro oculos satiare lepore
Continget longis temporibusque frui?
Dii Patrii, uos et praesentia numina, montis
Quae iuga Semproni quaeque tenetis aquas:
Iam nostras audite preces, miserescite nostri,
Nos tandem Illyricis eripite e scopulis.
Tuque diu optatam lucem mihi, Phoebe, reducas,
Qua neuere meos fata domum reditus.
Rite illic uobis, Superi, prope fluminis undam
Persoluam toties debita uota libens.



Izvor: Giganti, Antonio: Carmina Antonii Gigantis Forosemproniensis exametra, elegiaca, lyrica, & hendecasyllaba.. Bononiae: apud Ioannem Rossium (MDXCV [1595]), p. 74-76. Dostupno via Google Book Search (hvala prijatelju koji je knjigu tamo pronašao)!

Bakałowicz


"Prijem kod Mecenata", Stefan Bakałowicz.

Fora. Podsjeća na Medovićev Bakanal (i Bukovca, i Csikosa Sesiju...).

Beccadellijev sonet o Dubrovniku


Per la partita da Ragusa.



Scogli, che di uaghezza i bei giardini
      Vincete, che fiorire al mare a canto
      Alcinoo facea con studio tanto,
      Ch' a lodarli suegliò Greci et Latini,
Poich' a la terra il ciel uuol che m' inchini
      Et renda a lei questo penoso manto,
      Di che uestito, ho con fatica et pianto
      Valli oscure passato et ghioghi alpini,
Lascioui, et duolmi; et con ardente core
      Ragusa abbraccio, mia diletta sposa,
      Specchio d' Illiria et suo pregio maggiore:
Pregando, che per lei pace gioiosa
      Pioua il ciel largo sempre, et che l' honore
      Suo l' ali spieghi, oue 'l sol alza et posa.

Ovaj je sonet, na odlasku iz Dubrovnika, složio Lodovico Beccadelli (bio je u Dbk biskup pet godina, do lipnja 1560). Kažu da su sonet prepjevali jednom Vladimir Nazor, drugi put Tonko Maroević. Nažalost, ne znam te prepjeve. Kao što ne znam ni dovoljno talijanski da bih razumio baš sve u sonetu.

Izvor: Michelangelove pjesme na archive.org (= Frey, Dichtungen), s. 278.

15.3.10

Idus Martiae

Danas su martovske ide. Mementote.

14.3.10

Redundancije nikad dosta

Jedan konceptualni blog: prijavio sam se za akciju "Jedan dan u životu digitalne humanistike". Gradnja identiteta s džojsovskim potencijalom.

13.3.10

Jean Bodin i Dubrovnik

Jean Bodin piše 1576. o Dubrovniku (prevodeći samoga sebe na latinski oko 1586):


Vt enim elephas non magis animal dici debet quam formica, sic Ragusia, ciuitatum fere omnium quae sunt in Europa minima, non minus Respublica dici debeat quam Turcarum aut Tartarorum aut etiam Hispanorum, quorum imperia iisdem finibus quibus solis cursus terminantur
(De republica Lib. I cap. II, p. 12)


Status Rhagusiorum

Nam Rhagusii, quos antiqui Epidaurios appellabant, post euersam a Gothis Epidaurum, Rhagusiam eodem proxime loco fundarunt, et cum ab Albanie regulis desciuissent, Aristocratiae formam ex nobilissimis ciuibus instituerunt, Venetiarum quodammodo exemplar secuti: quamquam nobilitatis decus ac dignitatem maiore quam Veneti studio prosequuntur: nam Venetorum patriciis cum plebeiis iura connubiorum communia sunt: Rhagusiorum patriciis non item: at ne Rhagusio quidem nobili peregrinam nobilem sibi despondere licet, nisi a Zarafi(!) aut Cantaro ciuitate originem duxerit, aureosque nummos mille in censum retulerit: sunt autem XXIIII gentes, nec plures in ea ciuitate honorum ac imperii participes, ex his gentibus familiae plures ducuntur, ex quibus magnum concilium trecentorium circiter optimatum coalescit, qui modo XX. annum attigerint: illic creatur Senatus LX. ciuium, consilij capiendi causa, ac prouocationum tum in priuatis iudiciis, si rem litemve trecentis aureis ampliusve aestimauerit: tum etiam in publicis, in quibus de ciuium capite, fama, fortunisve agitur: praeter secretius consilium XII virorum cum annuo principe, seu rectore ciuitatis, et quinque libellorum magistris, quos ipsi prouisores vocant: sex consules priuatorum iudiciorum, quinque publicorum, ac XXX. viri iudicandis appellationibus earum litium, quae trecentum aureorum summam non egrediuntur. Sunt et alii minores magistratus, de quibus suo loco. Certe quidem haec Respublica, omnium quas accepimus, purissimam et ab omni populari temperatione remotissimam Aristocratiam colit.

(lib. II cap. VI, p. 291-2)

tametsi enim paucissimi sunt admodum qui Rhagusiorum Rempublicam angustissimis finibus comprehensam moderantur; ex his tamen senatus sexaginta virorum constituitur: item ex senatorum collegio duodecimuiri ad Imperii arcana tractanda seliguntur.

(...)

Quae item collegia perpetuam potestatem habent, ea si mutanda veniant (vt fere in optimatum ac populari statu necesse est) collegas non simul, sed vicissim mutari commodius erit. vt Senatus Rhagusiorum, cui consilia Reipublicae ac iudicia rerum cpaitalium ex prouocatione tribuuntur: et cum aliquamdiu deposito magistratu domesticis rationibus ac studiis intenti fuerunt, rursus ad munera publica velut in orbem alacres redeunt.

(lib. IV)

Izvor: Google Book Search, s. 12, 291, 292.



Frankfurtsko izdanje iz 1594 (MATEO / CAMENA Historici & Politici): s. 10, s. 357 (= 222B), 365 (= 227C, administracija Dubrovnika), s. 689 (= 440B, rotiranje administratora).

5.3.10

Računalna poezija

Slučajno sam naišao na ovo (izvor). Mislim da je i nastalo slučajno. Sliči na poluprijevod (strojni prijevod?) Vergilijevih "malih pjesama", tzv. catalepton.


catalepton V (около 50 А. Chr. n.)

ITE Hinc, бессмысленный, ITE, rhetorum ампул,
inflata rhoeso не Achaico Верба,
и вы, Selique Tarquitique Varroque,
scholasticorum национальных madens pingui
ITE Hinc, бессмысленный iuventutis cymbalon.
тока, о Cura mearum, секст, curarum,
Vale, Сабина, IAM valete, Формоза.
наш рекламный beatos Vela увольнение Портус
Magni petentes Docta продиктовал Sironis
vitamque vindicabimus AB Omni Кура.
Camenae вашей компании ITE Hinc quoque. ITE разумный IAM,
Dulces Camenae - fatebimur Verum-Ланка,
Dulces fuisti -: и - tamen МЭС чартеров
revisitote, СЭД стыдливый и Raro.




Evo, za usporedbu, i originala:


V

Ite hinc, inanes, ite, rhetorum ampullae,
inflata rhoezo non Achaico verba;
et vos, Selique Tarquitique Varroque,
scholasticorum natio madens pingui,
ite hinc, inane cymbalon iuventutis;
tuque, o mearum cura, Sexte, curarum,
vale, Sabine; iam valete, formosi.

Nos ad beatos vela mittimus portus
magni petentes docta dicta Sironis,
vitamque ab omni vindicabimus cura.
ite hinc, Camenae, vos quoque ite iam sane,
dulces Camenae (nam fatebimur verum,
dulces fuistis), et tamen meas chartas
revisitote, sed pudenter et raro.

26.2.10

Dada i pingvini

Jesam li rekao da je na Dadinom kompjuteru Linux Mint? Tako je zgodan (isprobali smo razne distribucije, ova je najbolje odgovarala kompjuteru i korisnici) da joj malo i zavidim (kod mene trenutačno: Ubuntu + LXDE).

23.2.10

Mudre izreke

Biblija, Mudre izreke (Prov. 6, 9--10):


9 ἕως τίνος ὀκνηρέ κατάκεισαι πότε δὲ ἐξ ὕπνου ἐγερθήσῃ 10 ὀλίγον μὲν ὑπνοῖς ὀλίγον δὲ κάθησαι μικρὸν δὲ νυστάζεις ὀλίγον δὲ ἐναγκαλίζῃ χερσὶν στήθη

9 Usquequo, piger, dormies? quando consurges e somno tuo? 10 Paululum dormies, paululum dormitabis, paululum conseres manus ut dormias

9 A ti, dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kad ćeš se dići oda sna svoga? 10 Još malo odspavaj, još malo odrijemaj, još malo podvij ruke za počinak

Spoji točkice

Petar Lucić (Lučić, Lucij, latinski Petrus Lucius; Trogir, oko 1550. – Trogir, 30. siječnja 1614), trogirski plemić, zabavljao se prije više od 400 godina prevođenjem s latinskoga. U svome rukopisnom zborniku "Vartal" zabilježio je ovu pjesmu:


Kondicjuni od ispovidi. Po istomu. [tj. P. L.]



Bud ispovid česta, pura, virna, plačna,
Ponižena, čista, slobodna i jačna,
Poslušna, otajna, cila, sramežljiva,
Barza i očitna, umića, svadljiva.


Primijetit ćete da ispovijed ima šesnaest atributa. Lucić je preveo na hrvatski (dobro, čakavski) sljedeću mnemotehničku pjesmicu (a i sam ju je zabilježio u drugom svome rukopisnom kodeksu, tzv. Varia Dalmatica):


Conditiones confessionis



Sit simplex, humilis confessio, pura, fidelis,
Atque frequens, nuda, discreta, libens, uerecunda,
Integra, secreta et lachrymabilis, accelerata,
Fortis et accusans, et sit parere parata.


I ovdje ispovijed (confessio) ima šesnaest atributa. Njihovo prenošenje na hrvatski i smještanje u dvanaesterce očito je bilo neka vrsta verbalnog Sudokua. Sudoku čeka i nas: koji od šesnaest hrvatskih atributa odgovara kojemu od šesnaest latinskih?

Google Book Search, ribarsko prigovaranje

Google Book Search, usluga koja je jedan od važnih alata u mojoj filološkoj kutiji, nedavno je podvrgnut "kozmetičkoj" operaciji (službeno priopćenje, uzorit primjer "korporativnog poletnog stila", ovdje). Mijenjali su izgled i funkcije "Moje knjižnice" (alias My Library), zbirke u kojoj sam prikupljao naslove koji su mi važni ili zanimljivi.

Rezultati su uznemiravajući. Ljepota je pojela korisnost (nisam jedini koji to misli; a ima i knjižničara kojima to smeta).

Dizajneri su odlučili doslovno shvatiti metaforu "police za knjige" --- pa su sada "moje knjige" poredane u trake-police. Dosad sam knjigama (vrlo jednostavno) mogao dodjeljivati "oznake" (etikete, tagove). Otkako su oznake prevedene u "police", moram ih "stavljati" --- umjesto upisujući naziv --- "skrolanjem" po popisu (obzirom da je mojih etiketa bilo preko 200, imam i preko 200 polica; e, tu je već listanje i nepregledno i dugotrajno).

No, na to bih se i priviknuo. Konačno, ipak je to besplatna usluga, možemo biti zahvalni Googleu što uopće to možemo raditi.

Ali uvođenjem polica ukinuta je (zapravo sakrivena, ali o tom potom) mogućnost pretraživanja samo onih knjiga koje čine tu "Moju knjižnicu". Više nema prozorčića "Search My Library". Nestankom toga prozorčića moja je knjižnica postala --- kako da kažem --- obična knjižnica; tekst knjiga u njoj više nije jedinstven, više nije međusobno povezan, više nije more u kojem Google za mene ljubazno nalazi baš one škarpine, zubace i listove koji mi u tom času zatrebaju.

Jao, i jao.

I što sad? Šuti i trpi, jer ipak je stvar besplatna, i znak je Googleove milosti što je uopće možemo koristiti.

Google tvrdi da je pretraživanje i dalje moguće, ali upute na koje nas upućuju govore o "izvozu" knjižnice. Izvoz je tek usputno pretraživanje, tek na razini knjiga, ne i riječi u njima --- i tek ako ste programer, pa učas složite sučelje koje će iz rezultata vaditi samo ono što vam treba. Osim toga, recept koji ću navesti niže ne spominje se na citiranoj stranici. Uputa je više neka vrsta fige u džepu.

Ažuriranje: jednom je blogeru Google odgovorio da će "My Search" uskoro biti opet na raspolaganju. Ajde.

Recept za pretraživanje "Moje knjižnice", policama usprkos



Mogućnost pretraživanja, hvaljen budi Google, ipak nije nestala, samo je temeljito skrivena. Evo recepta.

Prvo. Recimo da želite u svojoj knjižnici pronaći knjige koje sadrže riječ / niz "initia". Ako ste ja, upisat ćete izravno u prozorčić svoga preglednika ovu adresu:

http://books.google.com/books?uid=9218853480902023189&q=initia

Tumačenje: iza ?uid= stoji broj koji je šifra moga korisničkog "računa"; iza &q= stoji niz koji tražim.

Drugo. Recimo da želite u svojoj knjižnici pronaći riječ / niz "initia" samo u knjigama koje imaju oznaku ("policu") "neolatin". Onda, ako ste ja, upišete izravno u prozorčić svoga preglednika ovakvu adresu:

http://books.google.com/books?uid=9218853480902023189&as_coll=1023&q=initia

Tumačenje: iza ?uid= stoji broj koji je šifra moga korisničkog "računa"; iza &as_coll= stoji broj koji je šifra police "neolatin"; iza &q= stoji niz koji tražim.

Je li Google Book Search odlučio podići razinu informatičke svijesti kod svojih korisnika? Ili su razlozi ovog "redizajna" prozaičniji (šifra: nema besplatnog ručka)?

14.2.10

Sonett


Tagblatšpicl
vunderkind
Zicflaššnicl
farbenblind.

Cušpajzšmuk -
iberpant.
Špigelfuk -
liferant.

Cimerfraj,
nahtbeštek,
kupleraj.

Anzihtsšpek,
kunstpicaj-
zla, šturmunddrek.

(T. Mrkonjić)

21.1.10

Dober kak Hober

Krasno se sluša, ako volite raznoraznu muziku i ništa govora:

Hober Radio.
Hober

Takav sam galimatijas ja nekad zamišljao (samo što bi u mome bilo manje američke muzike).

20.1.10

Dobar ulov, 2. dio

Drugo dobro mjesto iz Times Literary Supplementa.


Fairy tales, although much anatomized, are not usually subjecto either to historical contextualization or to close scrutiny of their verbal expression. They tend to be treated as largely timeless material to which tellers turn when the invisible wand of Id or Zeitgeist inspires symbolic or allegorical expression for suppressed hopes and fears. (...) Such readings depend in no small measure on treating the individual retelling as transparent, or at least translucent, and of no distinct intellectual interest. That is, it is safe to ignore the words in which they are composed, however distinguished.

Bajke, mada često secirane, obično ne bivaju podvrgnute ni povijesnoj kontekstualizaciji ni pomnom razmatranju razine jezičnog izraza. Tendencija je tretirati ih kao načelno bezvremenu građu za kojom kazivači posežu kad ih nevidljivi čarobni štapić Ida ili Zeitgeista nadahne da simbolima ili alegorijama izraze potisnute nade i strahove. (...) Takva čitanja u znatnoj mjeri ovise o stavu da je individualno kazivanje nevidljivo, ili barem prozirno, da samo po sebi nije ni od kakva posebnog interesa. To znači da je posve u redu zanemariti riječi koje to kazivanje čine, ma kako birane one bile.

Ruth Morse, "No fear of fun", rev. of Charles Perrault, The complete fairy tales. Translated by Christopher Betts. Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 24.

Dobar ulov

Dobar broj Times Literary Supplementa (8. siječnja 2010). Barem tri korisna ulomka, a još ga nisam cijeloga pročitao. Evo prvoga.


there are cases in which, given a particular representation, if we know the mechanism that produced the representtion, then we can conclude something about the nature of what is being represented.

ima situacija kada po određenoj reprezentaciji, ukoliko poznajemo mehanizam koji ju je proizveo, možemo stvoriti neki zaključak o prirodi onoga što biva reprezentirano.

Barry Dainton, "Past, what past?", review of Robin Le Poidevin, The images of time. An essay on temporal representation, Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 9.

11.1.10

"Novi list" od subote, 9. siječnja 2010, donosi u članku Tihomira Ponoša "Izgnan i izbrisan" nešto nalik na "paralelan životopis" Temistokla i Ive Sanadera:


Gotovo nitko nije bio od svojih sugrađana toliko cijenjen kao mudar i sposoban državnik, pravi vođa, a završio odbačen, usamljen, izgnan, prezeren za što si je uvelike bio sam zaslužan. Takav je bio staroatenski državnik, političar i vojskovođa Temistoklo čija se sudbina i karakter uvelike može usporediti s onima Ive Sanadera, što, naravno, ne znači da se Sanaderova povijesna važnost i djela mogu usporediti s Temistoklovim.

(...)

Volio je da ga štuju, cijenio je one koji mu laskaju, neobično je uvažavao one koji su njegova djela priznavali. kako je prirodno bio neskroman, izgradio je u blizini svoga doma hram posvećen Artemidi, a njime je jasno aludirao na sebe i svoju ključnu ulogu u grčko-perzijskim ratovima. Sve to zvuči poznato i viđeno je i u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća. Viđena je i Temistoklova sklonost korupciji pa je, ne bi li lakše vladao i ne bi li mu se lakše divili, imao i svoj fond za podmićivanje.

Izvor podataka za usporedbu Ponošu je Plutarhov životopis Temistokla (Plutarh paralelu Temistoklu nalazi u rimskom vojskovođi Furiju Kamilu).

Vrlo je veselo vidjeti takve klasične referencije u dnevnim novinama (mada je usporedba malo šepava). Dodatno je pikantna, međutim, činjenica (koju zna Google) da je Temistoklo već bio iskorišten u hrvatskom političkom diskurzu:


... mnogi u samom sudu bili su svjesni svoje sramotne uloge. Ili su bili svjesni onoga o čemu piše Lujo Medvidović preko (!) sjajne povijesne paralele Temistoklo – Tuđman: "Poslije Termistokla (koji je opravdano slavan budući je 480. godine prije Krista, kod Salamine pobijedio nadmoćnije Perzijance, kao što je Tuđman u akciji Oluja 1995. pobijedio nadmoćnije agresore), nikada u povijesti jedan vojskovođa nije potjeran iz povijesti zbog pobjede u ratu. Antička Grčka je taj pogrješni postupak 'detemistoklizacije' na sudu povijesti platila najvišom mogućom cijenom – potpunom propasti. Nadati se je da Europa, kao velika civilizacija, baštinik antičke Grčke, ne će represijom protiv najboljeg dijela sama sebe uništiti iznutra, da će vratiti značenje svojim riječima, u sebi pronaći snage te pravim jasnim i razlikovnim riječima imenovati različite pojave. Osobito se nadamo da će Europa, kao poticatelj procesa 'detuđmanizacije' na vrijeme shvatiti da je Tuđman branio europske vrjednote, kao što je Temistoklo branio Grčke, te da se zbog sebe same ne smije ponijeti prema Tuđmanu kao Grčka prema Termistoklu."


Egzempla su, dakako, iskoristiva in utramque partem.