Bilješkarenje: Lasić, monolog

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb, 2000.

Str. 312, "politički monolog" kao hrvatska tema:

provlači se kroz cjelokupnu hrvatsku povijest od Gaja do Tuđmana, a glasi: na koji se način treba boriti protiv autokratske vlasti koja uvijek uspijeva imati većinu i provoditi svoju politiku. Drugim riječima, kakva je opozicija potrebna Hrvatskoj da bi se utjecalo na zbivanja i u krajnjoj konzekvenciji osvojila vlast.

Lasić ispituje odgovore u Šenoinu "Vladimiru" (1879), Đalskoga "U noći" (1886), Tresićevoj "Pobjedi krieposti" (1898). Šenoa je za "sitan rad": realna politika, konstruktivno djelovanje, poštenje, upornost. Đalski ("Bože, daj nam značajeva"): politički skepticizam, vjera u gospodarstvo, društvenu djelatnost, znanost, kulturu (oaza u pustinji). Tresić: fanatična vjera u ispravnost (vlastitog) političkog pokreta.

Vrijedi o tome razmišljati nakon Varšavske: jedni žale što nije bilo više nasilja ("Grčka, Grčka!"), drugi što Zelena akcija nije napala vladu, nego samo Bandića (tu se prikladno zaboravlja na traženje ostavke Dropulić), treći --- stranke u gradskoj skupštini --- nisu htjeli poslušati ono što su im ljudi poručili sjedeći pred skupštinom, nisu se htjeli dogovoriti, nastupiti zajedno i zatražiti referendum, pa što bude (rizika fali u politici). Dakle: monolog, monolog, monolog.

S druge strane, ideja Zelene akcije o "korektivu politike", zapravo nova u političkoj kulturi (ako to nije "društvena djelatnost"?). Tako je i ideja o solidarnosti, kad nas je na nju podsjetila studentska blokada fakulteta, zazvučala neobično: povratak iz zaborava. Bila je dugo na ugaru.