Naso vs. Nazor

Ovidijeva osveta.

Listajući knjigama fakultetske knjižnice, zapazio sam nezgodu iz jedne (znanstvene) knjige Pavla Pavličića: u indeksu imena spominje se Publije Ovidije Nazor. (Za grijeh iz indeksa nećemo kriviti autora knjige; indekse priređuju drugi, radna snaga.)

No ovdje je zapravo radio prst sudbine: 31. ožujka 2009. objavljuje Vjesnik u rubrici "Otvoreno" tekst Justa Ivetca "Uzor i sljedbenik nespojivih putova", gdje saznajemo da se autor 1956. našao pred misterijom:

Kasnije, 1956., kada sam bio Borbin dopisnik iz Karlovca, prigodom listanja knjige dojmova jednoga hotela u Topuskom (Banovina) iz 1924. na njenim sam stranicama zapazio ispisan perom dio Nazorove poeme »Topuske elegije«, s potpisom u talijanskom obliku Vladimiro Naso.

Evadere ad auras, hoc opus, hic labor est. Dopisnik "Borbe", dakako, nije slutio da osim Talijana (napose D'Annunzija, koji je --- zamjera Just Ivetac --- bio zanimljiv Nazoru) postoje i Rimljani, napose Publius Ovidius Naso. Kao i da su "Topuske elegije" — koje per definitionem nisu poema — posveta Ovidiju koliko i Heineu i Goetheu, igranje s klasikom koliko i s erotikom.

Ovo neće ući u moju natuknicu o recepciji Ovidija.