Šrajbmašine los! Banditen! Šnel!

Danas smo, iz nekog razloga, morali nešto napisati na pisaćoj mašini (nismo imali printer). Čovječe. Još uvijek znam pisati na pisaćoj mašini! Ali tipke su strašno tvrde, prsti su mi skroz van forme, i moram se jako prisjećati da l dublira kao 1, a O kao 0. A drugo sve znam — kako poravnati papir, kako gurati i vući naprijed, natrag, u novi red. A i mašina je u relativno dobrom stanju (samo traku treba pomicati prstima).
Koja fizikalnost.
Retro do neba.
Šrajbmašine, fernzeen
(I, naravno, ne mogu odoljeti: najkorisnija — najpraktičnija — stvar koju smo učili u srednjoj školi bila je strojopis.)

Šrajbmašina 1971: januaryman.



Sisvete i Joža Suton

Kad bismo znali da su nam ostala još dva mjeseca — ili dva tjedna — života, kako bismo ih proveli? Što bismo radili, a što ne bismo?

Sisvete u suncu slikao vidonjac.


Bob Dylan je dugački teretni vlak koji se — u svojim najboljim trenucima — raspada dok beskonačno klopara kraj nas.

Dylan & Baez 1963

Hvala P na Dilanovim prvim albumima; Dylana i Baez 1963 na flickr je stavio pingnews.com.




Юнна Мориц

Читая греческий кувшин

Вся она ходит за ним, вытянув личико лисье,
робкой вздыхая душой, шелком зеленым шурша.
Он же - склоняется весь к бегственной, чувственной мысли,
юношу подвиг влечет, славы большая лапша!
В море гудят паруса, флот уплывает во вторник,
даже поэта берут, чтобы украсить войну,-
видя широкую кровь, пусть вдохновится затворник.
Вся она ходит за ним, плавную стелет волну...
Дева предчувствий полна, он возвратится нескоро,
будет измызган тоской, играми резвых богов,
язвами рабских галер, беженством, нищенством вора,-
будет орать он во сне... голеньким ртом без зубов.
Вся она ходит за ним, пряча улыбку возмездья.
Весь он на месте стоит, в свой путешествуя ад.
Странствует только душа, все остальное - на месте,
в чем убедится с лихвой, кто возвратится назад.

(Nađeno na А как у нас с лирикой?)


From Autumn Journal by Louis MacNeice

Now we are back to normal, now the mind is
     Back to the even tenor of the usual day,
Skidding no longer across the uneasy camber
     Of the nightmare way.
We are safe, though others have crashed the railings
     Over the river ravine; their wheel-tracks carve the bank
But after the event all we can do is argue
     And count the widening ripples where they sank.
October comes with rain whipping round the ankles
     In waves of white at night
And filling the raw clay trenches (the parks of London
     Are a nasty sight).
In a week I return to work, lecturing, coaching,
     As impresario of the Ancient Greeks
Who wore the chiton and lived on fish and olives
     And talked philosophy or smut in cliques;
Who believed in youth and did not gloze the unpleasant
     Consequences of age;
What is life, one said, or what is pleasant
     Once you have turned the page
Of love? The days grow worse, the dice are loaded
     Against the living man who pays in tears for breath;
Never to be born was the best, call no man happy
     This side death.
Conscious - long before Engels - of necessity
     And therein free
They plotted out their life with truism and humour
     Between the jealous heaven and the callous sea.
And Pindar sang the garland of wild olive
     And Alcibiades lived from hand to mouth
Double-crossing Athens, Persia, Sparta,
     And many died in the city of plague, and many of drouth
In Sicilian quarries, and many by the spear and arrow
     And many more who told their lies too late
Caught in the eternal factions and reactions
     Of the city state.
And free speech shivered on the pikes of Macedonia
     And later on the swords of Rome
And Athens became a mere university city,
     And the goddess born of the foam
Became the kept hetaera, heroine of Menander,
     And the philosopher narrowed his focus, confined
His efforts to putting his own soul in order
     And keeping a quiet mind.
And for a thousand years they went on talking,
     Making such apt remarks,
A race no longer of heroes but of professors
     And crooked business men and secretaries and clerks
Who turned out dapper little elegiac verses
     On the ironies of fate, the transience of all
Affections, carefully shunning the over-statement
     But working the dying fall.
The Glory that was Greece: put it in a syllabus, grade it
     Page by page
To train the mind or even to point a moral
     For the present age:
Models of logic and lucidity, dignity, sanity,
     The golden mean between opposing ills
Though there were exceptions of course but only exceptions -
     The bloody Bacchanals on the Thracian hills.
So the humanist in his room with Jacobean panels
     Chewing his pipe and looking on a lazy quad
Chops the Ancient World to turn a sermon
     To the greater glory of God.
But I can do nothing so useful or so simple;
     These dead are dead
And when I think I should remember the paragons of Hellas
     I think instead
Of the crooks, the adventurers, the opportunists,
     The careless athletes and the fancy boys,
The hair-splitters, the pedants, the hard-boiled sceptics
     And the Agora, and the noise
Of the demagogues and the quacks; and the women pouring
     Libations over graves
And the trimmers at Delphi and the dummies at Sparta, and lastly
     I think of the slaves.
And how anyone can imagine oneself among them
     I do not know;
It was all so unimaginably different
     And all so long ago.

S bloga na Guardian Unlimited: Poem of the Week 13. Pjesma je iz 1939. Ne garantiram za svaki spelling, ja sam samo lijepio što sam našao.


Čitanje Metamorfoza

Šoljan 1976 naslovnica, lijevi dio
Sasvim sam slučajno otkrio da je nekoliko pjesama Antuna Šoljana koje poznajem iz antologija ("Aeneas meus", i tako) zapravo dio male zbirke iz 1976. Stare, dakle, već preko 30 godina. Zbirka se zove — ni pet ni šest, nego — "Čitanje Ovidijevih Metamorfoza".
Tu je, dakako, i Šoljanova verzija Orfeja (bili smo pričali u Bugarskoj o modernim obradama Orfeja i Euridike — od Cocteaua nadalje).
Šoljan 1976 naslovnica, desni dio
Zbirka je, inače, jedan od naslova iz one biblioteke po imenu "BiblioTEKA" (izdavač: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu...), gdje je izašla i "Hembra" Tončija Petrasova Marovića, i "Prirodopis" Danijela Dragojevića, i Platonov Kratil, i Mallarmé, i Heidegger, i koješta još.

Da — nije neka fora zadržati glavnu stvar, tj. sadržaj zbirke, za sebe. Zato ga evo ovdje, kao PDF datoteka (samo slike, 596kB): X.


Zvuk grada

Na jednome mjestu Orhan Pamuk govori o zvuku koji je karakterističan za pojedini grad, zvuku koji je insajderska tajna — možete ga kao karakteristiku prepoznati tek ako živite u tom gradu. Za Pariz, kaže, to je srebrnasto-klizeći zvuk taksija, za New York — grmljavina podzemne, za Istanbul — udarac trajekta o obalu prilikom pristajanja.

Koji bi bio tajni zvuk Zagreba? Rijeke? Splita?


Birokratska simfonija

Birokracija u Agartali, Tripura, Indija

Message from the Duke of Wellington to the British Foreign Office in London — written from Central Spain, August 1812


Whilst marching from Portugal to a position which commands the approach to Madrid and the French forces, my officers have been diligently complying with your requests which have been sent by H.M. ship from London to Lisbon and thence by dispatch to our headquarters.
We have enumerated our saddles, bridles, tents and tent poles, and all manner of sundry items for which His Majesty's Government holds me accountable. I have dispatched reports on the character, wit, and spleen of every officer. Each item and every farthing has been accounted for, with two regrettable exceptions for which I beg your indulgence.
Unfortunately the sum of one shilling and ninepence remains unaccounted for in one infantry battalion's petty cash and there has been a hideous confusion as to the number of jars of raspberry jam issued to one cavalry regiment during a sandstorm in western Spain. This reprehensible carelessness may be related to the pressure of circumstance, since we are at war with France, a fact which may come as a bit of a surprise to you gentlemen in Whitehall.
This brings me to my present purpose, which is to request elucidation of my instructions from His Majesty's Government so that I may better understand why I am dragging an army over these barren plains. I construe that perforce it must be one of two alternative duties, as given below. I shall pursue either one with the best of my ability, but I cannot do both:
1. To train an army of uniformed British clerks in Spain for the benefit of the accountants and copy-boys in London, or perchance
2. To see to it that the forces of Napoleon are driven out of Spain.

Your most obedient servant,



Poruka vojvode od Wellingtona britanskom Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu — iz središnje Španjolske, kolovoza 1812.


tijekom marša iz Portugala do položaja koji kontrolira pristup Madridu i francuskim snagama, moji su oficiri usrdno udovoljavali vašim zahtjevima proslijeđenima putem broda Nj. veličanstva iz Londona u Lisabon, a odande štafetnom poštom do našeg štaba.
Prebrojali smo svoja sedla, uzde, šatore i šatorske motke, te sve raznovrsne stavke za koje sam dužan odgovarati pred vladom Njegova veličanstva. Odaslao sam izvještaje o karakteru, inteligenciji i emocionalnom stanju svakog oficira. Svaki predmet i svaka para bili su inventurno ustanovljeni, s dva nesretna izuzetka za koja se predajem Vašoj dobroti.
Nažalost se inventurno nije uspjelo ustanoviti stanje iznosa od jednog šilinga i devet penija u kasi za sitne troškove jednoga pješadijskog bataljuna, i došlo je do strahovite zbrke u pogledu broja tegli džema od malina izdanih jednoj konjičkoj regimenti tijekom pješčane oluje u zapadnoj Španjolskoj. Ova bi sramotna nebriga mogla unekoliko biti povezana s trenutačnim stanjem stvari, a glede toga da se nalazimo u ratu s Francuskom, koja bi činjenica mogla unekoliko iznenaditi vas gospodu u Whitehallu.
Što me dovodi do glavne točke ovoga dopisa, a to je zahtjev za razjašnjenjem uputa izdanih mi od strane vlade Njegova veličanstva, kako bih mogao jasnije razabrati zašto natežem oružanu silu po ovim pustopoljinama. Koliko mi je dokučiti, nužno se radi o jednoj od dviju isključivih mogućnosti, kako su niže navedene. Kanim se bilo kojoj od njih posvetiti koliko mi god sposobnosti dopuštaju, no ne mogu postići oboje:
1. u Španjolskoj vježbati postrojbe uniformiranih britanskih činovnika za dobrobit računovođa i pisarčića u Londonu, ili eventualno
2. pobrinuti se da Napoleonove snage budu istjerane iz Španjolske.

Vaš preponizni sluga,


Accounted for
Prilozi: a) indijsku birokraciju 2005. fotografski registrirao tierecke; b) komade obuće inventurno ustanovila karenwithak. Na Wellingtonu srdačno hvala Marku F Davidsonu.

Uvijek robom

Tu dolazimo do pitanja Istoka i Zapada. Novinarima je to pitanje iznimno srcu priraslo, no kad vidim njegove konotacije u jednom dijelu zapadnjačkog tiska, dođe mi da mislim da bi bolje bilo o pitanju Istoka i Zapada ne govoriti uopće. Jer uglavnom ono podrazumijeva pretpostavku da siromašne zemlje Istoka moraju prihvatiti sve što Zapad i Sjedinjene Države eventualno predlože. Tu je i osjećaj da kultura, način života i politika mjesta poput onoga u kojem sam odrastao moraju neizbježno izazvati zamorna pitanja, kao i očekivanje da pisci poput mene postoje samo da bi nudili odgovore na ista ta zamorna pitanja. Dakako da pitanje Istoka i Zapada postoji, i da ono nije naprosto zločesta formulacija koju je Zapad izmislio i nametnuo. Pitanje Istoka i Zapada pitanje je bogatstva i siromaštva, i pitanje mira.

Orhan Pamuk, "U Karsu i Frankfurtu", Other Colours, 2007.

Sjedim nad ovim Pamukovim riječima već neko vrijeme. Sjedio sam danas, naime, u dvorani punoj pametnih, donekle i utjecajnih ljudi, koji su raspravljali — sve u svemu — o tome kako se prilagoditi Evropi. Onome što oni misle da Evropa jest, onome što oni misle da Evropa želi. I nitko od tih pametnih, donekle i utjecajnih ljudi nije, koliko sam mogao primijetiti, osjetio ništa neugodno — ništa uvredljivo, ništa uznemiravajuće — u pomisli da se "mi" moramo prilagođavati "Evropi". Da se "mi" moramo "prilagođavati" bilo kome.

Čitao sam ovih dana Pamukovu knjigu eseja, i razmišljao o tome kako je sramota — osjećaj o kome Pamuk vrlo često piše — u mojoj kulturi praktički nepoznata. Osjećamo li mi sramotu? Pišemo li mi o sramoti? Razmišljamo li o njoj? Imamo li umjetničko djelo koje propituje sramotu? Ne, sramota nije dio hrvatskog identiteta na onaj način na koji je — za Pamuka — ona dio turskog identiteta (sramota pred drugime; tu se Pamuk savršeno nalazi s Dostojevskim, s njegovom temom ljubomore, ljutnje i ponosa čovjeka koji ne može od sebe napraviti Evropljanina).

Možda bi trebala biti. Možda će i biti.


Falling Man

Čitam još jedan od svojih rođendanskih poklona. Don DeLillo, Falling Man. Knjiga koju sam nikad ne bih uzeo u ruke: odbija me tema (ljudi koji su preživjeli 11. 9.), fabula (lik-survivor, njegova otuđena žena, njihov mali sin), grozan blurb ("These are lives choreographed by loss, grief and the enormous force of history").

No ona koja mi je to poklonila jako voli DeLilla.

I ima razloga.

Learning to fall

U "Falling Man" je neka magija. Iz knjige izlazi svijet i omotava me kao paukova mreža, premješta me u to o čemu se priča, toliko da mi se čini — dok se vozim tramvajem, dok hodam kroz mračna dvorišta i uličice prečicom do posla — da sam u tome 9/11 njujorškom svijetu, jedan od tih Amerikanaca za koje ti se čini da su apsolutno nepripremljeni na Užas, da su pred Užasom kao bebe (za razliku, je li, od nas Balkanaca, kod kojih je to ionako, je li, uobičajeno).

Magiju ne poništava čak ni povremena suvišna rečenica, ili povremena pozerska fjoritura ("Nu mene đe pišem moderan roman!"), kakve osobito zasmetaju kad likovi sebe zamišljaju kao likove u filmu ("The moment seemed false to her, a scene in a movie when a character tries to understand what is going on in her life by looking in the mirror.")

Svašta možete kad znate dobro pisati. Onda su čak i klišei čarobni.

(Padati uči laurabaabaa.)




Čestitam ti prvi nastup u "Novom vremenu". Zašto nisi uzeo kakvu ozbiljnu temu? Oblik je izvrstan, ali ljudi su — drveni, sadržaj je plitak. Za petog klasse moze boli. Lupi štogod iz života, svakodnevnog, bez fabule i bez kraja.

(Antun Pavlovič Čehov bratu Aleksandru Pavloviču Čehovu, 16. srpnja 1887.)

ujak Vanja

Godina 1887. "U Hrvatskoj, realizam traje samo desetak godina (od smrti A. Šenoe) 1881. do 1890. Hrvatski pisci realizma su: Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Ante Kovačić, Josip Kozarac i Ksaver Šandor Gjalski." (Izvor: hrvatska Wikipedija.)
Godina 1887. Vidrić ima 12 godina, Matoš 14, Begović 11. Iso Kršnjavi ima 43 i studira pravo (!); Strossmayeru su 73; Khuen-Héderváryju 38.

Za petog klasse moze boli.

Cehov kuca

Slikice: astronomi — kuslavic, ujak Vanja — twain shall meet, Čehovljeva vrata — grrrrl, djeca crtaju Čehova — yurri.

Djeca crtaju Cehova

Za petog klasse moze boli: inside joke braće Čehova, sjećanje na nekog njihovog učitelja koji nije dobro znao ruski ("Za peti razred može i bolje").



"Problemi u visokom obrazovanju ne potječu od bolonje [= usklađivanja s Bolonjskim procesom]. Oni su postojali i prije", reče onomad Mudar Netko iz Ministarstva Toga.

Da — ali, zar se stari problemi rješavaju stvaranjem novih?


Konačno smo s forme prešli na sadržaj: počela su predavanja. U vezi s tim, svima kojima trebaju slobodno dostupne fotke s antičkim sadržajem (nakon berbe slijedi PowerPointba — PowerPointBa?) preporučujem grupu Chiron na flickru.

antički patuljci

Antičke vrtne patuljke na Chiron stavi diluvi.



Ukrao je autić dečku kraj kojeg je sjedio na muzičkom. Odmah nakon sata, tata je to skužio. Bilo je jako lako; sa šest godina, kad nešto skrivaju, čine to vrlo upadljivo. Krenuli su odmah natrag da autić vrate, ali nisu stigli na vrijeme. Tata mu je zabranio da se s ukradenim autićem igra, da ga uopće drži. Onda su počeli plač i jecanje. Usput su izašli na vidjelo razni, vrlo odrasli argumenti: "Ali nitko nije vidio!" "Nisam mogao odoljeti!" "Ja ću mu poslije dati drugi!" Rasprave i bure trajale su cijelim putem do doma.
Ne možeš. Ne smiješ. Krasti se ne smije, ako kradeš — lopov si. Lopov si dok ne vratiš što si ukrao. Moraš otići i vratiti jer tako treba.
Vrlo dramatični trenuci, ali i (za tatu) vrlo jednostavni. Jer znaš što treba učiniti u takvoj situaciji; dvojbe nema.
Tu je lako biti moralno ispravan.
Nisam mogao odoljeti.
Pamukovska koda: zamišljam Jonu kako čita ovaj zapis za trideset godina.

Transformere aranžirao revlimit.

Igre s Jonom

(kao Pamukove igre s Rüyom)
"Mi smo zločesti — za nas je dobro loše, a loše dobro", vele u jednom crtiću (bit ću brutalno iskren — u Medvjedićima dobra srca).

Naše varijacije:

  • Trbuh su leđa, a leđa su trbuh.

  • Tramvaj je bicikl, a bicikl je tramvaj.

  • Naprijed je natrag, a natrag je naprijed.

  • Stajanje je sjedenje, a sjedenje stajanje.

  • Hrabro je strašljivo, a strašljivo hrabro.

  • ... et sic ad infinitum.

Gore je dolje...
Akrobacija: icopythat.


Iz crne kutije

Anoniman "jednostavni oblik" s Greibachina oblika odlično odražava crnu kutiju u koju sam strpan posljednja dva tjedna (puštaju me nakratko da vidim ženu i djecu). Objašnjenja: FER ~ FFZG.hr; Mornar ~ Jurković (tj. dekan odnosnog fakulteta). Tko ne razumije ostalo, sretan je jer nije bio izložen "usklađivanju s Bolonjskim procesom":

(...) ferovcu treba krv jer mora na operaciju i dođe na prezentaciju "odabira krvnih grupa" u Mornarovu banku krvi. Mornar 2 sata govori o tome kako je njegova banka krvi najbolja od najboljih, ali ne objasni ferovcu koji je njegova krvna grupa. Ferovac ode na operaciju i budući da nije bilo 0 krvne grupe odabere jednu na sreću i umre.

Bologna forest

(Do Greibachinih pričica me dovela Callirrhoe, na čemu joj hvala. Bolonjska šuma: ghedo.)



Uz ispriku Stephenu Shoreu
Kolumna u novom Zarezu antropološka je oda digitalnoj fotografiji, i njezinom razmjenjivanju putem flickra i drugih sličnih samoupravnih interesnih zajednica.

U žaru dedlajna izostavio sam iz teksta najbolji i najpametniji citat o flickru koji sam našao na mreži. Iz intervjua sa Stephenom Shoreom (ekskjuz di ingliš):

One aspect of the "digital revolution" that I find interesting is the ubiquitousness of cameras. That, coupled with new means of transmission of images, is leading us into an interesting age. A person can email a few pictures taken in an Iraqi prison to a friend and within a day they are all over the world. We can witness the Ukraine's Orange Revolution from the multiple perspectives of the participants. When Time magazine illustrates the London Underground bombings of 7/7, they don't have to rely on photojournalists covering the aftermath – they can use cell phone pictures taken by the survivors. The means of transmission, particularly the Internet, mean that everyone now has a public voice. Just as I described digital photography as a two-sided phenomenon, so is this public voice. On one hand it bypasses the visual conventions imposed by the editors of traditional media. It also bypasses the financial constraints of traditional media. Excellent work, perhaps even the most groundbreaking work, can get an audience. On the other hand, when everyone has a public voice, we see how many people just don't have anything interesting to communicate.

(Stephen Shore, inače, ima puno poklonika na flickru — potražite tamo po "stephen shore", i naći ćete sasvim solidnu antologiju njegovih fotki.)


Drugi je višak (tj. nije stao u kolumnu) antropološko-povjesničarski. Nove geste za identificiranje fotografiranja na internetu su registrirane 27. veljače 2006. (barem terminus post quem non, prema guglu). The Byrdhouse Review:
Mid-story, he made a gesture of a photo being taken. Natural enough, the gesture was merely to illustrate a moment in an entertaining anecdote. Of note here was the motion he made. Rather than two cradled hands snapping the shutter of an invisible camera against his face, he extended one-hand from his body and viewed his subject from a distance. Snap. Digital photography! I immediately picked up on this new sign and interjected with a comment. The storyteller was unamused and returned a look of irritation (I interrupted the pacing of the fine performance). But ah, to think that digital photography has now breached the semiosphere. You've come so far!

[I iz komentara:] I remember when the common gesture involved pretending to insert a treated plate into a box and removing a lens cap for ~15 secs.

[Još iz komentara:] When I take a photo of my kids they immediately run to look at the back of the camera.

Tužni truckstop: Regorio.
Žarulje: Stephen Shore + pocketmonsterd.



Ku Klux Klan or What?

Pred dupke punom golemom dvoranom, kako godi popustiti nagonu! Kako godi početi oštrim startom, najvišim tonom, urlati, navijati, pumpati ljude. "Mi smo najveći! Vi ste najbolji! Ovo je genijalno!" Onda oni, s odobravanjem: Jeeee! Tad već nastane povratna sprega, i govornik, i sam napumpan, pumpa dalje. Poprilično bez pokrića, bez veze s (bijednim) stvarnim stanjem, kao što dobro znaju svi koji oko govornika stoje. Ali kako odoljeti i ne odigrati najveću žabu u mlaki, a u interesu općega dobra!

Odvratno je stajati pokraj svega toga, kao dekoracija, i vrtjeti u mislima Hitlerove nastupe, euforije s početka devedesetih (ovo je mini-replika takvih mučnih stanja).

Mi smo najbolji! Vi ste privilegirani! Blago vama! Mi smo super! Naprijed! Jess!

Vanae voces populi non sunt audiendae

Ku Klux Klan: Alastair Dunning.
Vanae voces: Herman Beun.

Jevropa u pamuku


Jedna od dviju najljepših stvari koje sam dobio za rođendan jest knjiga eseja Orhana Pamuka Other Colours. Knjiga je — poput onih o kojima Pamuk unutra piše — privlačna i fizički, kao artefakt, i sadržajem. Uživam samo je noseći uokolo u svojoj platnenoj vrećici (ova je rečenica dobrim dijelom plagijat Pamuka).

Ono što se vrlo često susreće u Pamukovoj knjizi jest Evropa. Promatrana — priželjkivana i mržena — iz različitih marginalnih perspektiva (one Rusije Dostojevskoga, različitih Pamukovih Turski, čak i Camusova Alžira, itd).

Danas mi je lakše govoriti o pravoj temi i izvorištu te knjige [Zapisa iz podzemlja Dostojevskoga]: to su ljubomora, srdžba i ponos čovjeka koji ne može sebe učiniti Evropljaninom.

Evropa. Za mene osobno, vrlo dugo potpuno irelevantna ideja. U vrijeme Jugoslavije i mene kao klinca, bio sam prema tome sasvim ravnodušan, nekako se samo po sebi razumjelo da smo mi (i mi?) Evropa. Samopouzdanja je bilo dovoljno. Prije petnaestak godina, u grču početka Hrvatske, dok su se svi hvatali Evrope kao diferencije specifike u odnosu na Drugoga, na Tamnoga Doppelgängera, evropejstvo na rvacki način bilo mi je odbojno. "Misliti Evropu", "Pet eseja o Evropi" — čemu to sve?
... izgleda mi kao da je Evropa u Camusovim knjigama bila mjesto još uvijek svježe, mjesto gdje se može dogoditi neočekivano. Kao da se njezine kulture još nisu rascijepile; kao da, promatrajući materijalni svijet, gotovo nazirete njegovu esenciju. Možda je to odraz poslijeratnog optimizma, kad je Francuska, pobjednica, ponovo zauzela središnju ulogu u svjetskoj kulturi, a naročito u književnosti.

Nedavno sam — prečitavajući Auerbachov predgovor uz Mimesis, recimo — počeo primjećivati da je Evropa (valjda u smislu jedinstvene, nečim — kulturom — povezane Evrope) već jednom postojala. Paralelno s tim, onaj Balkan od kojeg smo bježali ko bez duše više ne izgleda tako odbojno — između njega i "Evrope", nismo više sigurni što bismo odabrali.
Tu je [u antikvarijatu u istanbulskoj četvrti Bejoglu] svih osam svezaka djela Alberta Sorela s početka XX. stoljeća, L'Europe et la révolution française. Često srećem to djelo u antikvarijatima. (...) dobar ga je dio istanbulskih intelektualaca pročitao, ali, kao što i predobro znam, nisu ga čitali kao što bi to činio francuski čitatelj, u potrazi za vezom s vlastitim uspomenama i prošlošću; oni su na tim stranicama tražili neku naznaku svoje budućnosti, svojih evropskih snova.

Ekonomski i politički, Evropa je jasna: to je ono što nas je vjerojatno već progutalo kao maca kanarinca (šoping predgrađe Zagreba danas je na dlaku isto kao nekoć šoping predgrađe Graza). Kulturno, pak, stvari stoje drugačije. Je li moguće biti Evropljaninom — danas? Možemo li to biti, želimo li to biti? Ili nam je ostalo samo da budemo Amerikanci? Koja je evropska zajednička prtljaga? Razumijemo li je? Možemo li je razumjeti? Možemo li razumjeti išta što se ne vidi s naše ponistre, s našega kampanela?

Nisam siguran da su to bitna pitanja; ali Pamuk ima o njima zanimljivih opažanja.

Les Rouges: Gazapo Feral.


Mehanički Turčin

"Umjetna umjetna inteligencija"

Turci, ne mehanički
Čitaoci "Teza za filozofiju povijesti" Waltera Benjamina dobro znaju tko je i što je mehanički Turčin. Taj se Turčin — u ironično dijalektičkoj pirueti — reinkarnirao kao Amazonov najamnički servis, s posve osebujnom društvenom dinamikom: [X] (tu BigShinyThing piše esej o fenomenu). Benjaminovske implikacije ove reinkarnacije tek naslućujem.


Nemehaničke Turke snimio borabora, čiju flickr zbirku srdačno preporučujem!
Slavne ovce s mehaničkog Turčina snimio rcrowley.