Jevropa u pamuku

Jedna od dviju najljepših stvari koje sam dobio za rođendan jest knjiga eseja Orhana Pamuka Other Colours. Knjiga je — poput onih o kojima Pamuk unutra piše — privlačna i fizički, kao artefakt, i sadržajem. Uživam samo je noseći uokolo u svojoj platnenoj vrećici (ova je rečenica dobrim dijelom plagijat Pamuka).

Ono što se vrlo često susreće u Pamukovoj knjizi jest Evropa. Promatrana — priželjkivana i mržena — iz različitih marginalnih perspektiva (one Rusije Dostojevskoga, različitih Pamukovih Turski, čak i Camusova Alžira, itd).

Danas mi je lakše govoriti o pravoj temi i izvorištu te knjige [Zapisa iz podzemlja Dostojevskoga]: to su ljubomora, srdžba i ponos čovjeka koji ne može sebe učiniti Evropljaninom.

Evropa. Za mene osobno, vrlo dugo potpuno irelevantna ideja. U vrijeme Jugoslavije i mene kao klinca, bio sam prema tome sasvim ravnodušan, nekako se samo po sebi razumjelo da smo mi (i mi?) Evropa. Samopouzdanja je bilo dovoljno. Prije petnaestak godina, u grču početka Hrvatske, dok su se svi hvatali Evrope kao diferencije specifike u odnosu na Drugoga, na Tamnoga Doppelgängera, evropejstvo na rvacki način bilo mi je odbojno. "Misliti Evropu", "Pet eseja o Evropi" — čemu to sve?

... izgleda mi kao da je Evropa u Camusovim knjigama bila mjesto još uvijek svježe, mjesto gdje se može dogoditi neočekivano. Kao da se njezine kulture još nisu rascijepile; kao da, promatrajući materijalni svijet, gotovo nazirete njegovu esenciju. Možda je to odraz poslijeratnog optimizma, kad je Francuska, pobjednica, ponovo zauzela središnju ulogu u svjetskoj kulturi, a naročito u književnosti.

Nedavno sam — prečitavajući Auerbachov predgovor uz Mimesis, recimo — počeo primjećivati da je Evropa (valjda u smislu jedinstvene, nečim — kulturom — povezane Evrope) već jednom postojala. Paralelno s tim, onaj Balkan od kojeg smo bježali ko bez duše više ne izgleda tako odbojno — između njega i "Evrope", nismo više sigurni što bismo odabrali.

Tu je [u antikvarijatu u istanbulskoj četvrti Bejoglu] svih osam svezaka djela Alberta Sorela s početka XX. stoljeća, L'Europe et la révolution française. Često srećem to djelo u antikvarijatima. (...) dobar ga je dio istanbulskih intelektualaca pročitao, ali, kao što i predobro znam, nisu ga čitali kao što bi to činio francuski čitatelj, u potrazi za vezom s vlastitim uspomenama i prošlošću; oni su na tim stranicama tražili neku naznaku svoje budućnosti, svojih evropskih snova.

Ekonomski i politički, Evropa je jasna: to je ono što nas je vjerojatno već progutalo kao maca kanarinca (šoping predgrađe Zagreba danas je na dlaku isto kao nekoć šoping predgrađe Graza). Kulturno, pak, stvari stoje drugačije. Je li moguće biti Evropljaninom — danas? Možemo li to biti, želimo li to biti? Ili nam je ostalo samo da budemo Amerikanci? Koja je evropska zajednička prtljaga? Razumijemo li je? Možemo li je razumjeti? Možemo li razumjeti išta što se ne vidi s naše ponistre, s našega kampanela?

Nisam siguran da su to bitna pitanja; ali Pamuk ima o njima zanimljivih opažanja.

Les Rouges: Gazapo Feral.