Zvuk grada

Na jednome mjestu Orhan Pamuk govori o zvuku koji je karakterističan za pojedini grad, zvuku koji je insajderska tajna — možete ga kao karakteristiku prepoznati tek ako živite u tom gradu. Za Pariz, kaže, to je srebrnasto-klizeći zvuk taksija, za New York — grmljavina podzemne, za Istanbul — udarac trajekta o obalu prilikom pristajanja.

Koji bi bio tajni zvuk Zagreba? Rijeke? Splita?

Uvijek robom

Tu dolazimo do pitanja Istoka i Zapada. Novinarima je to pitanje iznimno srcu priraslo, no kad vidim njegove konotacije u jednom dijelu zapadnjačkog tiska, dođe mi da mislim da bi bolje bilo o pitanju Istoka i Zapada ne govoriti uopće. Jer uglavnom ono podrazumijeva pretpostavku da siromašne zemlje Istoka moraju prihvatiti sve što Zapad i Sjedinjene Države eventualno predlože. Tu je i osjećaj da kultura, način života i politika mjesta poput onoga u kojem sam odrastao moraju neizbježno izazvati zamorna pitanja, kao i očekivanje da pisci poput mene postoje samo da bi nudili odgovore na ista ta zamorna pitanja. Dakako da pitanje Istoka i Zapada postoji, i da ono nije naprosto zločesta formulacija koju je Zapad izmislio i nametnuo. Pitanje Istoka i Zapada pitanje je bogatstva i siromaštva, i pitanje mira.

Orhan Pamuk, "U Karsu i Frankfurtu", Other Colours, 2007.

Sjedim nad ovim Pamukovim riječima već neko vrijeme. Sjedio sam danas, naime, u dvorani punoj pametnih, donekle i utjecajnih ljudi, koji su raspravljali — sve u svemu — o tome kako se prilagoditi Evropi. Onome što oni misle da Evropa jest, onome što oni misle da Evropa želi. I nitko od tih pametnih, donekle i utjecajnih ljudi nije, koliko sam mogao primijetiti, osjetio ništa neugodno — ništa uvredljivo, ništa uznemiravajuće — u pomisli da se "mi" moramo prilagođavati "Evropi". Da se "mi" moramo "prilagođavati" bilo kome.

Čitao sam ovih dana Pamukovu knjigu eseja, i razmišljao o tome kako je sramota — osjećaj o kome Pamuk vrlo često piše — u mojoj kulturi praktički nepoznata. Osjećamo li mi sramotu? Pišemo li mi o sramoti? Razmišljamo li o njoj? Imamo li umjetničko djelo koje propituje sramotu? Ne, sramota nije dio hrvatskog identiteta na onaj način na koji je — za Pamuka — ona dio turskog identiteta (sramota pred drugime; tu se Pamuk savršeno nalazi s Dostojevskim, s njegovom temom ljubomore, ljutnje i ponosa čovjeka koji ne može od sebe napraviti Evropljanina).

Možda bi trebala biti. Možda će i biti.

Igre s Jonom

(kao Pamukove igre s Rüyom)
"Mi smo zločesti — za nas je dobro loše, a loše dobro", vele u jednom crtiću (bit ću brutalno iskren — u Medvjedićima dobra srca).

Naše varijacije:

• Trbuh su leđa, a leđa su trbuh.


• Tramvaj je bicikl, a bicikl je tramvaj.


• Naprijed je natrag, a natrag je naprijed.


• Stajanje je sjedenje, a sjedenje stajanje.


• Hrabro je strašljivo, a strašljivo hrabro.


• ... et sic ad infinitum.

Akrobacija: icopythat.

Jevropa u pamuku

Jedna od dviju najljepših stvari koje sam dobio za rođendan jest knjiga eseja Orhana Pamuka Other Colours. Knjiga je — poput onih o kojima Pamuk unutra piše — privlačna i fizički, kao artefakt, i sadržajem. Uživam samo je noseći uokolo u svojoj platnenoj vrećici (ova je rečenica dobrim dijelom plagijat Pamuka).

Ono što se vrlo često susreće u Pamukovoj knjizi jest Evropa. Promatrana — priželjkivana i mržena — iz različitih marginalnih perspektiva (one Rusije Dostojevskoga, različitih Pamukovih Turski, čak i Camusova Alžira, itd).

Danas mi je lakše govoriti o pravoj temi i izvorištu te knjige [Zapisa iz podzemlja Dostojevskoga]: to su ljubomora, srdžba i ponos čovjeka koji ne može sebe učiniti Evropljaninom.

Evropa. Za mene osobno, vrlo dugo potpuno irelevantna ideja. U vrijeme Jugoslavije i mene kao klinca, bio sam prema tome sasvim ravnodušan, nekako se samo po sebi razumjelo da smo mi (i mi?) Evropa. Samopouzdanja je bilo dovoljno. Prije petnaestak godina, u grču početka Hrvatske, dok su se svi hvatali Evrope kao diferencije specifike u odnosu na Drugoga, na Tamnoga Doppelgängera, evropejstvo na rvacki način bilo mi je odbojno. "Misliti Evropu", "Pet eseja o Evropi" — čemu to sve?

... izgleda mi kao da je Evropa u Camusovim knjigama bila mjesto još uvijek svježe, mjesto gdje se može dogoditi neočekivano. Kao da se njezine kulture još nisu rascijepile; kao da, promatrajući materijalni svijet, gotovo nazirete njegovu esenciju. Možda je to odraz poslijeratnog optimizma, kad je Francuska, pobjednica, ponovo zauzela središnju ulogu u svjetskoj kulturi, a naročito u književnosti.

Nedavno sam — prečitavajući Auerbachov predgovor uz Mimesis, recimo — počeo primjećivati da je Evropa (valjda u smislu jedinstvene, nečim — kulturom — povezane Evrope) već jednom postojala. Paralelno s tim, onaj Balkan od kojeg smo bježali ko bez duše više ne izgleda tako odbojno — između njega i "Evrope", nismo više sigurni što bismo odabrali.

Tu je [u antikvarijatu u istanbulskoj četvrti Bejoglu] svih osam svezaka djela Alberta Sorela s početka XX. stoljeća, L'Europe et la révolution française. Često srećem to djelo u antikvarijatima. (...) dobar ga je dio istanbulskih intelektualaca pročitao, ali, kao što i predobro znam, nisu ga čitali kao što bi to činio francuski čitatelj, u potrazi za vezom s vlastitim uspomenama i prošlošću; oni su na tim stranicama tražili neku naznaku svoje budućnosti, svojih evropskih snova.

Ekonomski i politički, Evropa je jasna: to je ono što nas je vjerojatno već progutalo kao maca kanarinca (šoping predgrađe Zagreba danas je na dlaku isto kao nekoć šoping predgrađe Graza). Kulturno, pak, stvari stoje drugačije. Je li moguće biti Evropljaninom — danas? Možemo li to biti, želimo li to biti? Ili nam je ostalo samo da budemo Amerikanci? Koja je evropska zajednička prtljaga? Razumijemo li je? Možemo li je razumjeti? Možemo li razumjeti išta što se ne vidi s naše ponistre, s našega kampanela?

Nisam siguran da su to bitna pitanja; ali Pamuk ima o njima zanimljivih opažanja.

Les Rouges: Gazapo Feral.