Kod Solferina

Kod Solferina

Lavoslav Vukelić (Gornji Kosinj, 20. III. 1840 – Sveti Križ Začretje, 26. III. 1879)

Dovojevah! - suđene mi evo! -
Tuđu zemlju mlada krvca kvasi,
Mladu vijeku luč se evo gasi;
Zbogom, dome! Zbogom, rode moj!
Rana žari, čekićâ i reže
Bih li plako, Bože, bih li pjevo?
Čujem evo, evo zadnji čas:
Mučeniku bliži mi se spas!
Vruć je danak, ljut je bio boj,
Mnogi bratac, mnogi dušman leže,
Brat i dušman, jedan kraj drugoga;
Prehujala, pregrmila bura,
Dovriskao “en avant!” i “hura!”
Jednim, drugim sad već sudi Bog.
Rana žari, čekićâ i reže -
Aj! Gle onog što me oborio!
Pavši sam ga s zemljom sastavio,
Te preživjeh ubojicu svog.
Mili Bože, što bijasmo krivi
Jedan drugom, da ko lavi ljuti
Srnusmo se s glasa ukinuti!?
Na Krajini moja zipka stala,
Franceska je njemu život dala,
A Talija obadvama - grob.
Možda tamo na obali Seine
I za njime mlado srce vene,
Možda strepeć zlu mu sluti kob.
Oj, a moja ostarjela mati
Moli Boga da joj sinka vrati;
A mi evo mrtve braće zglob. -
Što nas ponije sa milog ognjišta?
Što nas skobi sred krvna bojišta?
Koji rodu s naše smrti prid?
Bože, Bože, ako jesi, gdje si?
U to zvijezda na nebu zakrijesi,
Mučenika prenije smrti brid.

Prvi put objavljeno: Vienac 11 (1879), br. 38. Bitka kod Solferina bila je 24. lipnja 1859. Jednu je pjesmu o njoj napisala i Elisabeth Barrett Browning: The Forced Recruit.