Uvijek robom
Tu dolazimo do pitanja Istoka i Zapada. Novinarima je to pitanje iznimno srcu priraslo, no kad vidim njegove konotacije u jednom dijelu zapadnjačkog tiska, dođe mi da mislim da bi bolje bilo o pitanju Istoka i Zapada ne govoriti uopće. Jer uglavnom ono podrazumijeva pretpostavku da siromašne zemlje Istoka moraju prihvatiti sve što Zapad i Sjedinjene Države eventualno predlože. Tu je i osjećaj da kultura, način života i politika mjesta poput onoga u kojem sam odrastao moraju neizbježno izazvati zamorna pitanja, kao i očekivanje da pisci poput mene postoje samo da bi nudili odgovore na ista ta zamorna pitanja. Dakako da pitanje Istoka i Zapada postoji, i da ono nije naprosto zločesta formulacija koju je Zapad izmislio i nametnuo. Pitanje Istoka i Zapada pitanje je bogatstva i siromaštva, i pitanje mira.
Orhan Pamuk, "U Karsu i Frankfurtu", Other Colours, 2007.
Sjedim nad ovim Pamukovim riječima već neko vrijeme. Sjedio sam danas, naime, u dvorani punoj pametnih, donekle i utjecajnih ljudi, koji su raspravljali — sve u svemu — o tome kako se prilagoditi Evropi. Onome što oni misle da Evropa jest, onome što oni misle da Evropa želi. I nitko od tih pametnih, donekle i utjecajnih ljudi nije, koliko sam mogao primijetiti, osjetio ništa neugodno — ništa uvredljivo, ništa uznemiravajuće — u pomisli da se "mi" moramo prilagođavati "Evropi". Da se "mi" moramo "prilagođavati" bilo kome.
Čitao sam ovih dana Pamukovu knjigu eseja, i razmišljao o tome kako je sramota — osjećaj o kome Pamuk vrlo često piše — u mojoj kulturi praktički nepoznata. Osjećamo li mi sramotu? Pišemo li mi o sramoti? Razmišljamo li o njoj? Imamo li umjetničko djelo koje propituje sramotu? Ne, sramota nije dio hrvatskog identiteta na onaj način na koji je — za Pamuka — ona dio turskog identiteta (sramota pred drugime; tu se Pamuk savršeno nalazi s Dostojevskim, s njegovom temom ljubomore, ljutnje i ponosa čovjeka koji ne može od sebe napraviti Evropljanina).
Možda bi trebala biti. Možda će i biti.
Skini si Ubuntu
Broj komentara: 11:
Ufh. Baš me zabolio ovaj iskaz. dv.
Do sad mi nije palo na pamet da je sramota zemljopisno rasprostarnjena tamo i vamo. Neću o tome uopće razmišljati, osim ako ne dobijem kao temu za seminarski rad. (Pa ipak, ako postoji riječ za nju, onda postoji i sramota)
"Ako postoji i riječ, postoji i stvar." Nažalost, obratno ne vrijedi. Ma koliko mi šutjeli o tome.
pssst. tiho, tiho Šarlota
Ali nisu sve riječi stvari, a i nisu sve riječi za stvari nužno posvjedočene (um, dobro, recimo u hetickom nisu). Nije valjda da je sramota u Hrvata kao brkovi u Rimljana...? Meni se uvijek nekak činilo da je nama sramota autohtoni feeling, ali vjerojatno generaliziram.
Nego, filozofiju nastranu, kaj nije fora da mi možemo staviti imenski predikat u instrumental ("uvijek [biti] robom")? I još i metatezirani (riječ?) rob EpiTKet padne na pamet!
C.
Kundera u svojem romanu "Besmrtnost" piše da je sramota kao osjećaj (pa i erotski) u Europi nestala još negdje u XIX. stoljeću, sa Sacher-Masochom. Prema jednoj drugoj teoriji elita zapada i Europe sastoji se od obitelji koje su svoje bogatstvo (naravno, stečeno pljačkanjem kolonija, izrabljivanjem kmetova i drugih siromaka, osvajačkim i križarskim ratovima, itd.) zadržale u posjedu kroz puno generacija. Naša sramota (pa tako i ruska, i turska), znači, uzrokovana je osjećajem inferiornosti jer nismo uspjeli stvoriti i zadržati svoju elitu, odnosno zato što svaka naša naredna generacija opljačka prethodnu i useli se u njene vile i dvorce. I za vrijeme Austrougarske bilo je malo bogatih obitelji, a još manje ih je ostalo bogato i u tzv. NDH i u tzv. komunizmu. Danas već ima bogatih udbaša i komunjara koji su se dobro omastili za vrijeme Tuđmana, a i danas dobro žive, ali nedostaje još par stoljeća kultiviranja tih prostaka i skorosteka da bismo postali kakva-takva Jevropa!
evo jednog od prvih znanih robova kod nas (a tek gazda)
Dionysius, servus
meus, qui meam bibliothecam multorum nummorum tractavit, cum
multos libros subripuisset nec se impune laturum putaret, aufugit. Is est
in provincia tua; eum et M. Bolanus, meus familiaris, et multi alii
Naronae viderunt, sed cum se a me manumissum esse diceret,
crediderunt.
@Dionysius: e, da, tako je počela ljubav Dalmatinaca za knjige...
@mad.webber: ima, dakle, raznih sramota. Jedna je sramota zbog porijekla (imovine) elite — ta se sramota gubi s vremenom, tj. biva zaboravljena, pa postoji ako nije prošlo dovoljno dugo. Ali sramota o kojoj misli Pamuk jest sramota zbog manje vrijednosti — Evropa je "kulturna", a mi smo "zaostali". Naravno, to što je naša elita manje elitna nego evropska također doprinosi osjećaju manje vrijednosti, ali tek djelomično.
Čini mi se da je konsenzus ovdje kako sramota ipak postoji - u obliku osjećaja manje vrijednosti zbog ovog ili onog. I to je ono što se meni čini autohtono, ili bar duboko ukorijenjeno. Imala sam kojih 10 godina kad sam bauljala po Kaestner & Oehleru u Grazu, pa sam se čak i tako mala osjećala nekako neodređeno manje vrijedna.
Ali od tog Euro-kompleksa pate i Ameri, do te mjere da su "istočnoeuropski" naglasak i porijeklo njima jako hoch (i sad zamisli sve one na ovim prostorima koji bi skočili i zalajali na taj priljepak "istočnoeuropski"!).
C.
@Dionysiusnozifilolozi: zato Dalmatinac nosi lančić oko vrata, a na lančiću ključić od mile knjižnice. Pitajte ga.
Objavi komentar