Falling Man

Čitam još jedan od svojih rođendanskih poklona. Don DeLillo, Falling Man. Knjiga koju sam nikad ne bih uzeo u ruke: odbija me tema (ljudi koji su preživjeli 11. 9.), fabula (lik-survivor, njegova otuđena žena, njihov mali sin), grozan blurb ("These are lives choreographed by loss, grief and the enormous force of history").

No ona koja mi je to poklonila jako voli DeLilla.

I ima razloga.



U "Falling Man" je neka magija. Iz knjige izlazi svijet i omotava me kao paukova mreža, premješta me u to o čemu se priča, toliko da mi se čini — dok se vozim tramvajem, dok hodam kroz mračna dvorišta i uličice prečicom do posla — da sam u tome 9/11 njujorškom svijetu, jedan od tih Amerikanaca za koje ti se čini da su apsolutno nepripremljeni na Užas, da su pred Užasom kao bebe (za razliku, je li, od nas Balkanaca, kod kojih je to ionako, je li, uobičajeno).

Magiju ne poništava čak ni povremena suvišna rečenica, ili povremena pozerska fjoritura ("Nu mene đe pišem moderan roman!"), kakve osobito zasmetaju kad likovi sebe zamišljaju kao likove u filmu ("The moment seemed false to her, a scene in a movie when a character tries to understand what is going on in her life by looking in the mirror.")

Svašta možete kad znate dobro pisati. Onda su čak i klišei čarobni.



(Padati uči laurabaabaa.)