Prikazani su postovi s oznakom klasik. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom klasik. Prikaži sve postove

17.7.10

Ovidije: materijal 2

Nastavak bilježaka o Ovidiju i hrv. pjesništvu.

lik Ovidija učitelja ljubavi (+ motiv čitanja)



Marulić, Stumačen'je Kata
ako li ćeš ljubav od bludnih žen imit,
Ovidija pročtav, hoć ju steći umit


Lucić, Pariž Eleni
onu bludnu knjigu koju izvarsni pisnivac Ovidij mnogo hitro od strane Pariževe izmisli, kako prem onada Eleni poslanu kadano ju od muža himbeno odmamivši odvede, koju ja istu knjigu z latinske odiće svukši, u našu harvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal


Vetranović, Pjesanca Plutonu
Tko li se sam spravi, da vene i blijedi,
stijeg tužne ljubavi pođ tjeraj i slijedi;
Ovid'ja pođ legaj od ljuvena djela,
da t' reče, kako taj peri se zla strijela.


Ovidije kao jedan iz galerije antičkih pjesnika, klasika


Dimitrović, Knjige Nikoli Nale, I.

Jer scijenim, Orfeo, Pindaro, Tibulo,
Propercio, Alčeo, Ovidio, Katulo,
Virđilio i ini, na svijetu ki su bil',
ki se su rad pjesni neumrli učinil',
da mogu vidjeti, gdi pjesni tve slovu,
vidil' bi na svijeti lijepu stvar i novu


Ovidije kao lektira (ženska, ljubavna)


Vidrić, Pomona
Tu će otac dobrodušnim tonom:
"Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?"
A ona se zaklanja do zida:
"Čitam, veli, stihe od Ovida."


Ovidije kao lektira --- ali i kao učitelj, enciklopedist; i citatna parafraza Ov. Pont. 1, 3, 23


Krleža, Balade Petrice Kerempuha, Scherzo
"V dežđljivoj markloj noči Ovidijuša je dobro čitati,
kod tega vraga vračtvo za vuloge pitati:
podagram tollere nescit medicina.
Ak te žiga v kostmi, popij pehar vina,
kaj vino je još navek najbolša medicina!"

25.10.07

Dvije

Prva.

Юнна Мориц

Читая греческий кувшин

Вся она ходит за ним, вытянув личико лисье,
робкой вздыхая душой, шелком зеленым шурша.
Он же - склоняется весь к бегственной, чувственной мысли,
юношу подвиг влечет, славы большая лапша!
В море гудят паруса, флот уплывает во вторник,
даже поэта берут, чтобы украсить войну,-
видя широкую кровь, пусть вдохновится затворник.
Вся она ходит за ним, плавную стелет волну...
Дева предчувствий полна, он возвратится нескоро,
будет измызган тоской, играми резвых богов,
язвами рабских галер, беженством, нищенством вора,-
будет орать он во сне... голеньким ртом без зубов.
Вся она ходит за ним, пряча улыбку возмездья.
Весь он на месте стоит, в свой путешествуя ад.
Странствует только душа, все остальное - на месте,
в чем убедится с лихвой, кто возвратится назад.

(Nađeno na А как у нас с лирикой?)

Druga.

From Autumn Journal by Louis MacNeice

Now we are back to normal, now the mind is
     Back to the even tenor of the usual day,
Skidding no longer across the uneasy camber
     Of the nightmare way.
We are safe, though others have crashed the railings
     Over the river ravine; their wheel-tracks carve the bank
But after the event all we can do is argue
     And count the widening ripples where they sank.
October comes with rain whipping round the ankles
     In waves of white at night
And filling the raw clay trenches (the parks of London
     Are a nasty sight).
In a week I return to work, lecturing, coaching,
     As impresario of the Ancient Greeks
Who wore the chiton and lived on fish and olives
     And talked philosophy or smut in cliques;
Who believed in youth and did not gloze the unpleasant
     Consequences of age;
What is life, one said, or what is pleasant
     Once you have turned the page
Of love? The days grow worse, the dice are loaded
     Against the living man who pays in tears for breath;
Never to be born was the best, call no man happy
     This side death.
Conscious - long before Engels - of necessity
     And therein free
They plotted out their life with truism and humour
     Between the jealous heaven and the callous sea.
And Pindar sang the garland of wild olive
     And Alcibiades lived from hand to mouth
Double-crossing Athens, Persia, Sparta,
     And many died in the city of plague, and many of drouth
In Sicilian quarries, and many by the spear and arrow
     And many more who told their lies too late
Caught in the eternal factions and reactions
     Of the city state.
And free speech shivered on the pikes of Macedonia
     And later on the swords of Rome
And Athens became a mere university city,
     And the goddess born of the foam
Became the kept hetaera, heroine of Menander,
     And the philosopher narrowed his focus, confined
His efforts to putting his own soul in order
     And keeping a quiet mind.
And for a thousand years they went on talking,
     Making such apt remarks,
A race no longer of heroes but of professors
     And crooked business men and secretaries and clerks
Who turned out dapper little elegiac verses
     On the ironies of fate, the transience of all
Affections, carefully shunning the over-statement
     But working the dying fall.
The Glory that was Greece: put it in a syllabus, grade it
     Page by page
To train the mind or even to point a moral
     For the present age:
Models of logic and lucidity, dignity, sanity,
     The golden mean between opposing ills
Though there were exceptions of course but only exceptions -
     The bloody Bacchanals on the Thracian hills.
So the humanist in his room with Jacobean panels
     Chewing his pipe and looking on a lazy quad
Chops the Ancient World to turn a sermon
     To the greater glory of God.
But I can do nothing so useful or so simple;
     These dead are dead
And when I think I should remember the paragons of Hellas
     I think instead
Of the crooks, the adventurers, the opportunists,
     The careless athletes and the fancy boys,
The hair-splitters, the pedants, the hard-boiled sceptics
     And the Agora, and the noise
Of the demagogues and the quacks; and the women pouring
     Libations over graves
And the trimmers at Delphi and the dummies at Sparta, and lastly
     I think of the slaves.
And how anyone can imagine oneself among them
     I do not know;
It was all so unimaginably different
     And all so long ago.

S bloga na Guardian Unlimited: Poem of the Week 13. Pjesma je iz 1939. Ne garantiram za svaki spelling, ja sam samo lijepio što sam našao.

12.9.07

Provincijalizam

Provincijalizam daje genijalce; uljuđenost metropole — klasike.

Tako otprilike vele Frank Kermode i TS Eliot.

10.9.07

Nighthawks: vrtuljak jednog motiva

Priča počinje jučer (u subotu), na HRT1. Išao je film Primary Colors. U sekvenci koju su višekratno istakli kao jedan od dojmljivih trenutaka filma, lik koji je "oko", iz čije se perspektive pripovijeda priča, gleda kroz prozor. Preko puta je jedan American diner. U sobi su svi u trenutku najcrnje krize (priča je o kandidatu za predsjednika SAD, o njegovoj kampanji, i o smeću koje protivnici iskopavaju jedni o drugima, jedni protiv drugih). Potpuno neobjašnjivo — osobito na malom ekranu našeg televizora, osobito u ekonomičnom tempu pripovijedanja kakav njeguju holivudski filmovi — kamera vozi prema tome dineru, vidimo da se zove Krispy Kreme, boje su zelene i svijetle usred najcrnje noći. U dineru, ispostavlja se, sjedi Predsjednički Kandidat zbog čije su nečiste prošlosti svi u sobi poludjeli — i razgovara s dežurnim konobarom/kuharom. O njemu, tome konobaru/kuharu, o njegovoj plaći, o njegovom nepostojećem zdravstvenom i o utakmicama na koledžu.

Čovjek koji je krajnje neodgovoran i krajnje plemenit; scena koja je kičasta do ljigavosti i istovremeno iskrena i još k tome parodična. Totalna zmešancija.

Krispy Kreme

(Naknadna pretraga pokazuje da je Krispy Kreme firma koja zbilja postoji, i specijalizira se za krafne; krafnastost je, čini se, dobra kvalifikacija gore opisane scene.)

No daljnja pozadina svega — barem za mene — jest da je scena iz Primary Colors još jedna parafraza slike koja se (priznaje gugl nakon malo informativnog razgovora) zove Nighthawks (Edward Hopper, 1942). Ta kvintesencija samoće u sitne velegradske sate toliko je slavna da je iz nje eksplodirao čitav univerzum varijacija, uključujući i Toma Waitsa; usp. npr. ovu pretragu po tagu "nighthawks" na Flickru.

Nighthawks su, dakle, tema oko koje vam mogu — pokazuje se — isplesti cijelu štoriju o klasiku i ideji klasika, ili o motivu i njegovu putovanju kroz razne medije. Ali možete je, jednako zanimljivo, isplesti i sami.