Cezar i Sula

Kod F. Trankvila Andreisa (Dialogus Sylla, 1527) svađaju se Cezar i Sula. Evo što Cezar kreše Suli:

Quoniam uideris te Libero patri aut Herculi facere parem, peruelim, Sylla, mihi explices primo, si minus tangebare diuitiis (ut ipse iactas) quid bello ciuili proscribebas, quid rapiebas bona ciuium? parum fuit sanguine crudelitatem exsaturasse, nisi etiam in bona inuasisses: an quo delicatius philosophareris necesse erat amplissimis aedificiis dedaleas uillas extruere ac sumptuosam comparare supellectilem?

Kunić Il. 17, 529--566

Ex Iliados versione Raymundi Cunichii (Romae 1776):

p. 420

Aeacidae interea diversa in parte jugales,
Egressi turba e media bellique tumultu,
Flebant, aurigam ut primum sensere cruenta
Priamidae foedo prostratum in pulvere dextra.
Illos Automedon, Dioreos inclyta proles
Urgebat, celerique attingens terga flagello
Et blandis hortans verbis, terrensque minaci
Voce iterum atque iterum increpitos: nec caftra reverti
In Danaum, latus qua tenditur Hellespontus
Illi, nec tristi se bello inferre volebant;

p. 421

Sed, velut immotae stant vasta mole columnae
Busta viri supra vel supra busta puellae;
Sic stabant curru juncti, dejectaque terrae
Admorant capita; ex oculis per moesta tepentes
Ora ibant grandes lacrimae flentum sibi rapti
Aurigae desiderio; juba densa comanti
Crine jugum propter circlis elapsa fluebat
Horrens, fusa jacens immundo in pulvere. divûm
Hos coelo rex conspectos miseratus ab alto est
Et quassans caput, haec tacito sub pectore secum:

Heu miseri, indignique ambo ferre ista! senectae
Mortis & expertes cur nam vos numina quondam
Mortali dedimus Peleo? luctusque laboresque
Anne hominum ut misera duros cum gente feratis
Qua nulla est curae subjectior, atque dolori
Aerumnaeque, omni e numero, quaecunque liquenti
Vescunturque aura , terrestri & corpore serpunt.
Attamen haud patiar vobis , pulchroque potitum
Hectora Priamiden curru vectarier. arma
Non satis est indutus habet quod rapta? superbis
Quod tumet exuviis, fama & se jactat inani?
Quin ego nunc vobis, artusque animosque vigore
Complebo indomito, raptum ut servare volucri
Automedonta fuga liceat, curvasque referre
Incolumem ad puppes. Teucris decus addere nam stat
Majus adhuc, Danaos ut sternant caede, carinas
Dum tandem veniant ad celsas, Solque revisat
Oceanum, & sacra terram nox contegat umbra.

Cunichii fons (e Perseo sub PhiloLogic):

Hom. Il. 17, 426–455

ἵπποι δ’ Αἰακίδαο μάχης ἀπάνευθεν ἐόντες
κλαῖον, ἐπεὶ δὴ πρῶτα πυθέσθην ἡνιόχοιο
ἐν κονίῃσι πεσόντος ὑφ’ Ἕκτορος ἀνδροφόνοιο.
ἦ μὰν Αὐτομέδων Διώρεος ἄλκιμος υἱὸς
πολλὰ μὲν ἂρ μάστιγι θοῇ ἐπεμαίετο θείνων,
πολλὰ δὲ μειλιχίοισι προσηύδα, πολλὰ δ’ ἀρειῇ·
τὼ δ’ οὔτ’ ἂψ ἐπὶ νῆας ἐπὶ πλατὺν Ἑλλήσποντον
ἠθελέτην ἰέναι οὔτ’ ἐς πόλεμον μετ’ Ἀχαιούς,
ἀλλ’ ὥς τε στήλη μένει ἔμπεδον, ἥ τ’ ἐπὶ τύμβῳ
ἀνέρος ἑστήκῃ τεθνηότος ἠὲ γυναικός,
ὣς μένον ἀσφαλέως περικαλλέα δίφρον ἔχοντες
οὔδει ἐνισκίμψαντε καρήατα· δάκρυα δέ σφι
θερμὰ κατὰ βλεφάρων χαμάδις ῥέε μυρομένοισιν
ἡνιόχοιο πόθῳ· θαλερὴ δ’ ἐμιαίνετο χαίτη
ζεύγλης ἐξεριποῦσα παρὰ ζυγὸν ἀμφοτέρωθεν.

μυρομένω δ’ ἄρα τώ γε ἰδὼν ἐλέησε Κρονίων,
κινήσας δὲ κάρη προτὶ ὃν μυθήσατο θυμόν·

ἆ δειλώ, τί σφῶϊ δόμεν Πηλῆϊ ἄνακτι
θνητῷ, ὑμεῖς δ’ ἐστὸν ἀγήρω τ’ ἀθανάτω τε;
ἦ ἵνα δυστήνοισι μετ’ ἀνδράσιν ἄλγε’ ἔχητον;
οὐ μὲν γάρ τί πού ἐστιν ὀϊζυρώτερον ἀνδρὸς
πάντων, ὅσσά τε γαῖαν ἔπι πνείει τε καὶ ἕρπει.
ἀλλ’ οὐ μὰν ὑμῖν γε καὶ ἅρμασι δαιδαλέοισιν
Ἕκτωρ Πριαμίδης ἐποχήσεται· οὐ γὰρ ἐάσω.
ἦ οὐχ ἅλις ὡς καὶ τεύχε’ ἔχει καὶ ἐπεύχεται αὔτως;
σφῶϊν δ’ ἐν γούνεσσι βαλῶ μένος ἠδ’ ἐνὶ θυμῷ,
ὄφρα καὶ Αὐτομέδοντα σαώσετον ἐκ πολέμοιο
νῆας ἔπι γλαφυράς· ἔτι γάρ σφισι κῦδος ὀρέξω
κτείνειν, εἰς ὅ κε νῆας ἐϋσσέλμους ἀφίκωνται
δύῃ τ’ ἠέλιος καὶ ἐπὶ κνέφας ἱερὸν ἔλθῃ·

Kunić Lud. 11

In Dutenum inutilium sectatorem.

Cultellos et acus, terebras et scalpra, Dutene,
  Fers tecum, normas, forficulas, calamos.
Anglus Daedaleo duxit tersitque lepore
  Cuncta faber; fieri nil pote simplicius.
Ipse tamen (fas est si dicere vera) carere
  Tot rerum nugis mi puto simplicius.

Dutenu, koji obožava beskorisne stvari

Nožiće i igle, svrdla i čačkalice, Dutene,
sa sobom nosiš, mjerke, škarice, pisaljke.
Englez je izveo sve to poput Dedala fino,
da jednostavnije ništa ne može biti.
A opet, ja smatram (ako ćemo pravo) da mi je
jednostavnije biti bez te bezvezarije.

Rajmund Kunić (1719–1794), dubrovački isusovac iz "galantnog stoljeća", autor je golemog korpusa latinske poezije; samo epigrama ima preko 3500, s nekih 20.000 stihova. Gornji je epigram br. 11. iz skupine šaljivih (Ludicra).

Duten je očito volio gadgete.

Knjiga u knjizi

U jednoj knjizi koja je pripadala Marku Maruliću — Poetae Christiani veteres, zbornik kršćanske latinske poezije — uvezana je, kao što hrvatska znanost zna zahvaljujući don Mladenu Parlovu, jedna inkunabula tiskana u Veneciji 1499. To je djelo Makarija Mucija iz Camerina (Macarius Mutius eques Camers); ono je i samo primjer kršćanske epike, i to prilično utjecajan primjer: opisuje Kristov silazak u pakao, u 16. st. omiljenu temu novolatinskih pjesnika (vidi literaturu), među ostalima i Dubrovčanina Jakova Bunića. (Znanstvenici su prilično škrti što se podataka o Mucijevu životu tiče; zasad sam doznao da se tužio u pismu Polizianu kako ga je strefila kap dok je predavao Horacija.)

Priča se zapleće kad u kolofonu inkunabule pogledamo tko je bio izdavač. Franjo Lučanin (Franciscus Lucensis, Francesco Consorti iz Lucce), svećenik i kantor u mletačkoj bazilici Sv. Marka, priredio je za tisak Marulićeva djela De institutione bene vivendi (1506), Quinquaginta parabolę (1510), 1516. Evangelistarium.

Marulić je ostavio prilično zabilježaka u Mucijevu tekstu; vjerojatno je nacrtao i slovo P na gornjoj slici. Bilo bi zato zanimljivo vidjeti kakvog je traga intenzivna lektira Mucija ostavila u Marulićevu djelu: Marulić čita Mucija?

(Mucije se, inače, ne spominje u vrijednome Marulićevu biografskom leksikonu.)

Jean Bodin i Dubrovnik

Jean Bodin piše 1576. o Dubrovniku (prevodeći samoga sebe na latinski oko 1586):

Vt enim elephas non magis animal dici debet quam formica, sic Ragusia, ciuitatum fere omnium quae sunt in Europa minima, non minus Respublica dici debeat quam Turcarum aut Tartarorum aut etiam Hispanorum, quorum imperia iisdem finibus quibus solis cursus terminantur
(De republica Lib. I cap. II, p. 12)


Status Rhagusiorum

Nam Rhagusii, quos antiqui Epidaurios appellabant, post euersam a Gothis Epidaurum, Rhagusiam eodem proxime loco fundarunt, et cum ab Albanie regulis desciuissent, Aristocratiae formam ex nobilissimis ciuibus instituerunt, Venetiarum quodammodo exemplar secuti: quamquam nobilitatis decus ac dignitatem maiore quam Veneti studio prosequuntur: nam Venetorum patriciis cum plebeiis iura connubiorum communia sunt: Rhagusiorum patriciis non item: at ne Rhagusio quidem nobili peregrinam nobilem sibi despondere licet, nisi a Zarafi(!) aut Cantaro ciuitate originem duxerit, aureosque nummos mille in censum retulerit: sunt autem XXIIII gentes, nec plures in ea ciuitate honorum ac imperii participes, ex his gentibus familiae plures ducuntur, ex quibus magnum concilium trecentorium circiter optimatum coalescit, qui modo XX. annum attigerint: illic creatur Senatus LX. ciuium, consilij capiendi causa, ac prouocationum tum in priuatis iudiciis, si rem litemve trecentis aureis ampliusve aestimauerit: tum etiam in publicis, in quibus de ciuium capite, fama, fortunisve agitur: praeter secretius consilium XII virorum cum annuo principe, seu rectore ciuitatis, et quinque libellorum magistris, quos ipsi prouisores vocant: sex consules priuatorum iudiciorum, quinque publicorum, ac XXX. viri iudicandis appellationibus earum litium, quae trecentum aureorum summam non egrediuntur. Sunt et alii minores magistratus, de quibus suo loco. Certe quidem haec Respublica, omnium quas accepimus, purissimam et ab omni populari temperatione remotissimam Aristocratiam colit.

(lib. II cap. VI, p. 291-2)

tametsi enim paucissimi sunt admodum qui Rhagusiorum Rempublicam angustissimis finibus comprehensam moderantur; ex his tamen senatus sexaginta virorum constituitur: item ex senatorum collegio duodecimuiri ad Imperii arcana tractanda seliguntur.

(...)

Quae item collegia perpetuam potestatem habent, ea si mutanda veniant (vt fere in optimatum ac populari statu necesse est) collegas non simul, sed vicissim mutari commodius erit. vt Senatus Rhagusiorum, cui consilia Reipublicae ac iudicia rerum cpaitalium ex prouocatione tribuuntur: et cum aliquamdiu deposito magistratu domesticis rationibus ac studiis intenti fuerunt, rursus ad munera publica velut in orbem alacres redeunt.

(lib. IV)

Izvor: Google Book Search, s. 12, 291, 292.



Frankfurtsko izdanje iz 1594 (MATEO / CAMENA Historici & Politici): s. 10, s. 357 (= 222B), 365 (= 227C, administracija Dubrovnika), s. 689 (= 440B, rotiranje administratora).

Ni kanjac ni pirka

ALPHESTES piscis ab inveniendo, nescio quare dictus, Cynaedus quoque quasi praeposterae libidinis studiosus (fama est semper binos capi, et alterum alteri ad caudam comitem videri) vocatur.

In Descriptione variatur ab auctoribus si calorem secteris. Veteres omnino cerei coloris, purpurascentes tamen, quibusdam in partibus faciunt. Plinius solos piscium luteos esse testatur. Apud Rondoletium et Bellonium corpore est Pagro strictiore, figura Moenis similis, pedali magnitudine, dentibus serratis caninis similibus, dorso purpureo, ceteris partibus luteis, squamis in gyrum crenatis, multa scabritie horrentibus, A cervice ad caudam spinas tenui membrana connexas, unde mona/kanqos, habet.

Aldrovandus Cinaedum totum fere Pagri modo rubentem, et aureis, argenteisque maculis exiguis,
rotundis respersum, quam Illyrici Sebenicenses Cagnizam quasi Catullientem vocant, profert: dat tamen et alium tergore amethistino, lateribus fere caetuleis, ventre candicante punctis caeruleis notato, pinnis tergoris et retro anum viridentibus, illa etiam maculis rotundis viridibus insignita, Ceterae pinnae et cauda ex aureo rubescunt.

Izvor: Jonston, Jan. Historiae Naturalis De Piscibus Et Cetis Libri V. Frankfurt am Main: Haeredes Matth. Meriani, [1650]. (MATEO / CAMENA)

Rastanak sa sv. kraljima Varadina (= ep. 321)

Preveo Nikola Šop

Dok cijela se zemlja pod snijegom duboko
Krije, i krošanja do vrha visoko
Pod srebrnim injem dok svijaju se lugovi,
Lijepi Krizij sad je ostaviti nama
I Dunava silnog poći k obalama.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Ne smeta nam sada ni rijeka niti bara.
Preko voda ledena svud se kora stvara.
I gdje nekada oprezno klizili su čunovi,
Sad slobodno seljak i nemarno slazi
I preko vode smrznute preskače i gazi.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Ni po vodi, kada povoljno zastruji,
Čamac tako lakokrilo ne prohuji;
Ni zefir tako hitro, kada mu lahori
Prolahore i poljem ospu cvjetove rumene,
Kao što konjic poleti, kad saonama krene.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom dakle vi, izvori topli, živi,
Koje ne truje sumpora miris zagušljivi,
Već iz vas kipte zdravljem bistri mlazovi
I pružaju nam pomoć vredniju od oka
Ostajući mirisa svježa i duboka.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom najzad ostaj i knjižnico ti moja,
Prepuna slavnih, starih pisaca, bez broja.
Iz Patare te posjećuju koraci Febovi.
Milija si ti nego kastalijske tišine
Boginjama pjesnika, kćerima Mnemozine.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom da ste mi i vi, kraljevi pozlaćeni,
Koje ne sažga oganj onaj nesmiljeni,
Niti vas taknuše rušenja grozni lomovi,
Kad tvrđavom je harao bijes plamena ljuta,
A kupola bila mračnim pepelom zasuta.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

A ti viteže u oklopu, što se sjajem ljeska,
Kome se u desnici sjekira bojna bljeska,
Kojeg na grobu slavnome mramorni stubovi
Liju bistroga nektara žitki sjaj,
Pomozi, kao i uvijek, sretan put nam daj.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Izvor: Česmički, Ivan, Nikola Šop, M. Kombol, i Nikola Majnarić. Pjesme i epigrami: [latinski] tekst i prijevod. Hrvatski latinisti, knj. 2. 1951. s. 299--301 (= WorldCat zapis).

Ianus Pannonius, epigr. 321

Omnis sub nive dum latet profunda
tellus, et foliis modo superbum
canae dum nemus ingravant pruinae,
pulchrum linquere Crisium iubemur,
ac longe dominum volare ad Istrum.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Non nos flumina, nec tenent paludes,
totis stat gelidum gelu lacunis.
Qua nuper timidam subegit alnum,
nunc audax pede contumelioso
insultat rigidis colonus undis.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Non tam gurgite molliter secundo
lembus remigio fugit volucri,
nec quando Zephyrus levi suburgens
crispum flamine purpuravit aequor,
quam manni rapiunt traham volantem.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Ergo vos, calidi, valete, fontes,
quos non sulphurei gravant odores,
sed mixtum nitidis alumen undis
visum luminibus salubriorem
offensa sine narium ministrat.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Ac tu, bibliotheca, iam valeto
tot claris veterum referta libris,
quam Phoebus Patara colit relicta,
nec plus Castalios amant recessus
vatum numina, Mnemonis puellae.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Aurati pariter valete reges,
quos nec sacrilegus perussit ignis,
dirae nec tetigit fragor ruinae,
flammis cum dominantibus per arcem
obscura latuit polus favilla.
Quam primum, o comites, viam voremus.
At tu, qui rutilis eques sub armis
dextra belligeram levas securim,
cuius splendida marmorum columnis
sudarunt liquidum sepulchra nectar,
nostrum rite favens iter secunda.
Quam primum, o comites, viam voremus.

Izvor: Janus Pannonius, biskup u Pečuhu, Iulius Mayer, i Ladislaus Török. Epigrammata. Iani Pannonii opera quae manserunt omnia, 1. Budapest: Balassi, 2006. (= WorldCat zapis).

U međuvremenu...

O najnovijem otkriću prostota Marka Marulića — ili, nešto manje senzacionalno, prostota koje je on čitao i upamtio — možete pročitati ovdje.
(Upozorenje: zbog eksplicitno-sadističkog sadržaja, kao i radi draženja nedužnih čitalaca, latinski nije preveden.)

(Marcijala dizajnirali Napoléon et la bétise).

Ažurirano: Panonijeee!

Već i u internetskom izdanju Zareza možete čitati o Janu Panoniju s mađarske strane:

Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, volumen I: Epigrammata, fasciculus I: Textus, ed. Iulius Mayer (similia addidit Ladislaus Török), Budapest: Balassi kiadó, 2006.


Ostao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiđete na primjer odlično obavljenog posala: automehaničari - na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovođe - na uzorno sređene i popisane račune, zidari - na kuću sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom "strahopoštovanje" nije prejaka riječ.

Ono što filologa može ostaviti bez daha zove se kritičko izdanje. Tekst priređen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inačicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno.

Juha na šparetu

Kako može neki tekst imati različita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga složili; autor je pregledao špalte; tekst je izašao; izašlo je drugo, popravljeno izdanje; izašlo je treće izdanje, i opet je autor nešto prčkao; izašlo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak uključen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari "malo sredio"). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se širilo isključivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na šparetu. A što s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? Što s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sačuvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)?

Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritičkog izdanja nužna, upravo kako mu i ime kaže, kritička, rasudna moć. Zbog toga se priređivanje kritičkog izdanja smatra vrhuncem filološkog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podređuje tekstu, ili barem želi ostaviti takav dojam; tu "nema" interpretacije - mada svaki filolog zna da je točno čitanje ohoho interpretacija).

Kritičko izdanje koje mi je došlo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpešti. Uredio ga je - kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Mađarske akademije znanosti - Gyula Mayer.

(Ažurirano 25. 11. 2006.)