Rastanak sa sv. kraljima Varadina (= ep. 321)

Preveo Nikola Šop

Dok cijela se zemlja pod snijegom duboko
Krije, i krošanja do vrha visoko
Pod srebrnim injem dok svijaju se lugovi,
Lijepi Krizij sad je ostaviti nama
I Dunava silnog poći k obalama.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Ne smeta nam sada ni rijeka niti bara.
Preko voda ledena svud se kora stvara.
I gdje nekada oprezno klizili su čunovi,
Sad slobodno seljak i nemarno slazi
I preko vode smrznute preskače i gazi.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Ni po vodi, kada povoljno zastruji,
Čamac tako lakokrilo ne prohuji;
Ni zefir tako hitro, kada mu lahori
Prolahore i poljem ospu cvjetove rumene,
Kao što konjic poleti, kad saonama krene.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom dakle vi, izvori topli, živi,
Koje ne truje sumpora miris zagušljivi,
Već iz vas kipte zdravljem bistri mlazovi
I pružaju nam pomoć vredniju od oka
Ostajući mirisa svježa i duboka.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom najzad ostaj i knjižnico ti moja,
Prepuna slavnih, starih pisaca, bez broja.
Iz Patare te posjećuju koraci Febovi.
Milija si ti nego kastalijske tišine
Boginjama pjesnika, kćerima Mnemozine.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Zbogom da ste mi i vi, kraljevi pozlaćeni,
Koje ne sažga oganj onaj nesmiljeni,
Niti vas taknuše rušenja grozni lomovi,
Kad tvrđavom je harao bijes plamena ljuta,
A kupola bila mračnim pepelom zasuta.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

A ti viteže u oklopu, što se sjajem ljeska,
Kome se u desnici sjekira bojna bljeska,
Kojeg na grobu slavnome mramorni stubovi
Liju bistroga nektara žitki sjaj,
Pomozi, kao i uvijek, sretan put nam daj.

Što prije krenimo na put, o drugovi.

Izvor: Česmički, Ivan, Nikola Šop, M. Kombol, i Nikola Majnarić. Pjesme i epigrami: [latinski] tekst i prijevod. Hrvatski latinisti, knj. 2. 1951. s. 299--301 (= WorldCat zapis).

Ianus Pannonius, epigr. 321

Omnis sub nive dum latet profunda
tellus, et foliis modo superbum
canae dum nemus ingravant pruinae,
pulchrum linquere Crisium iubemur,
ac longe dominum volare ad Istrum.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Non nos flumina, nec tenent paludes,
totis stat gelidum gelu lacunis.
Qua nuper timidam subegit alnum,
nunc audax pede contumelioso
insultat rigidis colonus undis.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Non tam gurgite molliter secundo
lembus remigio fugit volucri,
nec quando Zephyrus levi suburgens
crispum flamine purpuravit aequor,
quam manni rapiunt traham volantem.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Ergo vos, calidi, valete, fontes,
quos non sulphurei gravant odores,
sed mixtum nitidis alumen undis
visum luminibus salubriorem
offensa sine narium ministrat.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Ac tu, bibliotheca, iam valeto
tot claris veterum referta libris,
quam Phoebus Patara colit relicta,
nec plus Castalios amant recessus
vatum numina, Mnemonis puellae.
Quam primum, o comites, viam voremus.
Aurati pariter valete reges,
quos nec sacrilegus perussit ignis,
dirae nec tetigit fragor ruinae,
flammis cum dominantibus per arcem
obscura latuit polus favilla.
Quam primum, o comites, viam voremus.
At tu, qui rutilis eques sub armis
dextra belligeram levas securim,
cuius splendida marmorum columnis
sudarunt liquidum sepulchra nectar,
nostrum rite favens iter secunda.
Quam primum, o comites, viam voremus.

Izvor: Janus Pannonius, biskup u Pečuhu, Iulius Mayer, i Ladislaus Török. Epigrammata. Iani Pannonii opera quae manserunt omnia, 1. Budapest: Balassi, 2006. (= WorldCat zapis).

Jan Panonije, epigram 321

Sva pod snijegom dok se skriva dubokim
zemlja, o donedavno lišćem gizdavu
dok se sijede vlasi mraza šumu vješaju —
od Körösa krasnog oprostit se nama
i poletjet k Dunavu, vele-gospodaru.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Nas ne priječe rijeke niti močvare:
sve lakune led ledeni popuni.
I gdje je netom plahu šajku tjerao,
sad samopouzdan, bahata koraka,
pleše po skrutnutom valu kmet.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Toliko glatko niti uz povoljnu struju
leut bježao ne bi na krilatom veslu
ni onda kad Zefir popuhne, kad laganim
dahom šatira pučinu naježenu —
kao što sada za ždrepcima lete sanjke.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Zato sad zbogom vama, izvori topli,
koje ne pritišće sumporni zadah,
kojih sjajni vali prožeti mineralom
očinjem vidu zdravstveno stanje
popravljaju, sve bez mučenja njuha.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
I ti, knjižnice, ostaj sad zdravo,
prepuna slavnih knjiga antike;
amo Apolon se seli, hram napušta svoj,
tu borave radije no u kastalskom miru
božanstva pjesnika, djevojke Pamćenja.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Zbogom i vama, kraljevi zlatni,
svetogrdni oganj vas ne mogaše spalit,
rasap vas rušenja ne mogaše taknut,
kada se ono — vatra je vladala gradom —
sakrilo nebo u iskri i pepelu.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
A ti, jahaču, što, u blistavom oklopu,
desnicom dižeš sjekiru ratnu,
ti kom je divnu mramornu kolonadu
grobnice bistar nektar orosio,
naše zagovorom podrži putovanje.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!

Wordle Jana Panonija

Negdje oko 1450. Jan Panonije napisao je epigram koji će kasnije dobiti naslov "Na rastanku pozdravlja svete kraljeve, u Varadinu" (mađarski, nešto kraće i jednostavnije, Búcsú Váradtól).

Gore možete vidjeti (i klikom povećati na pravu mjeru) riječi te pjesme, presložene i preoblikovane. Veličina sugerira koliko se puta riječ ponavlja. Slaganje i boje imaju prvenstveno estetsku svrhu. Ili možda...?

O toj pjesmi nešto intenzivno razmišljam, pa se njome igram na različite načine.

Ažurirano: Panonijeee!

Već i u internetskom izdanju Zareza možete čitati o Janu Panoniju s mađarske strane:

Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, volumen I: Epigrammata, fasciculus I: Textus, ed. Iulius Mayer (similia addidit Ladislaus Török), Budapest: Balassi kiadó, 2006.


Ostao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiđete na primjer odlično obavljenog posala: automehaničari - na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovođe - na uzorno sređene i popisane račune, zidari - na kuću sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom "strahopoštovanje" nije prejaka riječ.

Ono što filologa može ostaviti bez daha zove se kritičko izdanje. Tekst priređen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inačicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno.

Juha na šparetu

Kako može neki tekst imati različita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga složili; autor je pregledao špalte; tekst je izašao; izašlo je drugo, popravljeno izdanje; izašlo je treće izdanje, i opet je autor nešto prčkao; izašlo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak uključen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari "malo sredio"). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se širilo isključivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na šparetu. A što s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? Što s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sačuvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)?

Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritičkog izdanja nužna, upravo kako mu i ime kaže, kritička, rasudna moć. Zbog toga se priređivanje kritičkog izdanja smatra vrhuncem filološkog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podređuje tekstu, ili barem želi ostaviti takav dojam; tu "nema" interpretacije - mada svaki filolog zna da je točno čitanje ohoho interpretacija).

Kritičko izdanje koje mi je došlo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpešti. Uredio ga je - kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Mađarske akademije znanosti - Gyula Mayer.

(Ažurirano 25. 11. 2006.)