Jan Panonije, epigram 321

Sva pod snijegom dok se skriva dubokim
zemlja, o donedavno lišćem gizdavu
dok se sijede vlasi mraza šumu vješaju —
od Körösa krasnog oprostit se nama
i poletjet k Dunavu, vele-gospodaru.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Nas ne priječe rijeke niti močvare:
sve lakune led ledeni popuni.
I gdje je netom plahu šajku tjerao,
sad samopouzdan, bahata koraka,
pleše po skrutnutom valu kmet.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Toliko glatko niti uz povoljnu struju
leut bježao ne bi na krilatom veslu
ni onda kad Zefir popuhne, kad laganim
dahom šatira pučinu naježenu —
kao što sada za ždrepcima lete sanjke.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Zato sad zbogom vama, izvori topli,
koje ne pritišće sumporni zadah,
kojih sjajni vali prožeti mineralom
očinjem vidu zdravstveno stanje
popravljaju, sve bez mučenja njuha.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
I ti, knjižnice, ostaj sad zdravo,
prepuna slavnih knjiga antike;
amo Apolon se seli, hram napušta svoj,
tu borave radije no u kastalskom miru
božanstva pjesnika, djevojke Pamćenja.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
Zbogom i vama, kraljevi zlatni,
svetogrdni oganj vas ne mogaše spalit,
rasap vas rušenja ne mogaše taknut,
kada se ono — vatra je vladala gradom —
sakrilo nebo u iskri i pepelu.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!
A ti, jahaču, što, u blistavom oklopu,
desnicom dižeš sjekiru ratnu,
ti kom je divnu mramornu kolonadu
grobnice bistar nektar orosio,
naše zagovorom podrži putovanje.
Što skorije, oj drugovi, putem pičimo!