Katul 2 (puta 3)

Vrapčiću zabavo moje djevojčice
s kim se igra koga u krilo prima
kome kažiprst daje da ga hvata
i koga na kljucanje oštro draži
kad joj se — mojoj nasušnoj potrebi —
hoće malo onako pošaliti slatko
i na izvjesnu utjehu sebe bolne
da tada mislim bar stiša se ljuti žar —
s tobom kad bih se mogao igrati kao ona
i duši olakšati nemira jad!

Latinski izvornik npr. kod Rudyja Negenborna.

Ovako je to preveo Franjo Maixner (prije 1894):

Vrapče, zabavo moje mile ljube,
S kim se igrati, kog u krilu držat,
Komu, kad srće, prstić nježni pružat
I na griskanje dražit običaje,
kad se ljubi lijepoj divnoj mojoj
Ne znam kakve prohtije šale zbijat
I za bolove svoje tražit melem,
Mislim, time i smirit žarki plamen:
Oj da igrat se i ja s tobom mogu
I utišati crne brige duše!

Ovako Nikola Milićević (1964):

O vrapčiću, radosti djevojke moje,
koja se s tobom igra, na grudi te stavlja
i prste ti pruža da ih pohlepno kljucaš
i često te draži da je oštro ugrizeš,
kada se njoj, mojoj blistavoj želji,
prohtiju šale, ni sam ne znam kakve,
samo da stiša i zavara svoju tugu,
a možda i zato da u sebi smiri plamen
koji je žeže. — O kad bih mogao
da se s tobom poigram kao i ona
i tako da prognam ove žalosne brige
iz svoje duše!

Cat. 46, još dvaput

Na povratku.

Već proljeće toplinu vraća blagu,
Već zimski bijes ožujskoga neba
Sav biva tih od duha zefirskoga.
Poljane friške ostav'mo, Katùle,
I masnu grudu prevruće Nikeje:
Polet'mo k slavnim azijskijem grad'ma!
Već dršće duša, svijetom da se kruži,
Poskočit već mi žele željne noge.
Oj zbogom, prijatéljâ kolo milo!
U jednom jatu dom smo ostavili,
Al natrag vode putovi nas razni.

Preveo V. Dukat (prije 1920).

Već proljeće...

Već proljeće toplim daškom piri.
Već bjesnilo burnih vjetrova ledenih
umiriše blagi zefiri.

Katule, ostavimo poljane frigijske.
I plodnu zemlju žarke Niceje.
Poletimo u azijske gradove slavne.

Već duša nestrpljivo lutat bi htjela.
A noge bi na put čilo, lakokrilo.

O zbogom ostaj,
društvo moje milo,
drugova mojih družbo mi znana.

Nekad, u jednom kolu dom svoj ostavismo.
A vraćamo se sada sa raznih strana.

PreveoNikola Šop, 1950.

Cat. 46

Iam ver egelidos refert tepores,
iam caeli furor aequinoctialis
iucundis Zephyri silescit auris.
linquantur Phrygii, Catulle, campi
Nicaeaeque ager uber aestuosae:
ad claras Asiae volemus urbes.
iam mens praetrepidans avet vagari,
iam laeti studio pedes vigescunt.
o dulces comitum valete coetus,
longe quos simul a domo profectos
diversae varie viae reportant!

Katul 46

Već proljet južinu donosi opet,
već je gnjev ekvinocijskoga neba
blagotvornim Zefira utišan dahom.
Odiljat se od kraja frigijskog, Katule,
od Nikeje vruće plodnih polja;
sjaju gradova Azije letjet treba.
Već duh dršće od žudnje putovanja,
već u nogama spremnim život tuče,
drago društvo, svi ostajte mi zbogom!
Daleko od doma mi smo skupa pošli,
različite nas rute natrag nose.

(Moj prijevod)