Big in Bulgaria

Evo nas na bugarskim novinskim naslovnicama: Външният дълг на Хърватия достига 93% от БВП.

Blago si ga nama.

Stop the press: upravo su (u 12:10) promijenili naslov: Хърватия очаква до 3% ръст за 2009 г. Wow! Tko bi doli, gor ustaje.

U tekstu, ipak, još stoji ovako: Външният дълг на страната се очаква да се увеличи до 93% от БВП спрямо 89% миналата година, равняващ се на общо 36 млрд. евро.

Nije g+++, nego se pas p+++.

Figura pažnje: notbuki

Na nedavnom seminaru u Bugarskoj cijela je internacionalna ekipa bila do zuba oboružana notbukima. Zahvaljujući organizatorima, imali smo i bežičnu vezu s internetom. Rezultat: dok su predavači izlagali svoje, publika je surfala kojekuda. Prva je reakcija, naravno, kako je to grozno bezobrazno. Onda razmotrimo alternativu: pažnja nam jednako vrluda — jednako nam je dosadno i jednako smo negdje drugdje — ali znak su toga eventualno samo oči koje skrenu k prozoru (ako smo disciplinirani, čak ni to). Ali efekt je isti. — Čak, ako me nešto dovoljno zainteresira, ovako to odmah potražim na internetu. Ili provjerim tvrdnju koja mi zazvuči sumnjivo.

I da, naravno, notbuki su gadna konkurencija. Moraš biti jako dobar da ljudi obrate pažnju na tebe, a ne na šareni svijet interneta.

Valja razmisliti o tome jer, koliko se meni čini, ubrzo će studenti po učionicama gledati u ekrane notbuka ako performans ne bude zadovoljavajuć.



(Učionicu snimio tsmyther.)

Fotoaparat kao bilježnica

Razmišljanje prstima (dovoljno sam umoran da pokušam ovakvo automatsko pisanje).

Na završetku seminara u Bugarskoj s kojeg se upravo vraćam došlo je do općeg razmjenjivanja fotografija; moj rumunjski kolega Oktavijan bio je dovoljno ljubazan da sve te fotke prikupi i sprži na DVD, organiziran po direktorijima s imenima autora fotki. Vrativši se doma, pregledavam taj DVD. Zapažanja:

1. Za razliku od ostalih, nemam običaj nositi fotoaparat sa sobom na putovanja (a nemam ni digitalni). Ono što bih ja mogao — ili trebao — priložiti bile bi bilješke. Ono što sam zapazio — gdje je moje oko kamera, a mozak tamna komora (he he). Ali toga nema. (Možda blog.) To zahtijeva veći napor nego škljocanje fotoaparatom.


2. Naoko, fotografija je neutralnija nego što bi bila takva bilješka. U bilješci bih ono što zapažam morao artikulirati; to bi često moglo biti i neugodno (prema kolegama, domaćinima...). Na slici, naravno, postoje i takvi detalji — kako tko izgleda, u kakvom ga je času kamera uhvatila — ali oni su dani bez komentara. A opet, to je samo naoko. Izbor motiva otkriva puno — i o onome što je snimljeno, i o samome autoru, koji je motiv odabrao. Otkriva — zaključujem nakon listanja kataloga — i neočekivane momente.


3. Isprva plaši obilje fotki. Na DVD-u ih ima barem nekoliko stotina, možda i preko tisuću. Isprva, stvara se dojam devalvacije, inflacije: gledamo fotke na nov način, sekundu po pojedinoj, ili čak letimično, kao thumbnails. A onda, postupno, shvaćamo da iz te inflacije (iz te kvantitete) nastaje nova kvaliteta. To svakako nije Tošo Dabac (ali nije li umijeće Toše Dapca upravo u tome da je napravio na tisuće slika) — ali vrlina ovakvog fotografiranja nije u kompoziciji, motivu; vrlina je u praćenju oka, u bilježenju viđenog. Ovakve fotografije nisu ekvivalent umjetničkih slika, nego notesa sa skicama i črčkarijama. (Takve bi morale biti i moje bilješke.)


4. I fotografije imaju svoje žanrove. Najčešći je: ljudi, i to poznati ljudi. I to u poziranju pred kamerom. Nešto je zanimljiviji onaj "poznati ljudi u akciji". Daljnji je žanr "detalji iz muzeja, s ulica". Ali tu nema ljudi (nepoznatih, domorodaca). Čemu služi fotografija nepoznatog čovjeka?