Krleža reper

Nekoliko mi je Krležinih rečenica zapelo za oko. Nalaze se na početku eseja "Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića" (s. 130 u 15. svesku Djela Miroslava Krleže u izdanju Naklade Ljevak, Matice hrvatske i HAZU, Zagreb 2002). Prvo mi se činilo da bi te rečenice mogle odlično ilustrirati probleme koje ljudi imaju s latinskim retorički oblikovanim periodima, gdje glavna misao počne na početku i ne završi do kraja:

Nezavisno od moje subjektivne volje, u snu i na javi, Aretej mi izgovara razne neprijatne i tvrdoglave stvari kao duh koji se povampirio na ovoj, nadasve istinitoj spiritističkoj seansi. Ja znam, oba fantoma, Križanića i Areteja, trebalo bi prikazati na daskama istodobno, jer zapravo nisu važni individualno ni jedan ni drugi, nego ova moja vlastita pozornica ovdje, duge ove stravične noći u ovim sobama ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, na četvrtom spratu, za beskrajno dugog nokturna jeseni godine 1942, a opet, kada bi se oba ta lika, tako različita, tako odvojena, na gotovo nepojmljive razmake tako neizrecivo udaljena, donijela na scenu sa čitavim slapom svojih usplahirenih motiva i briga, što bi na daskama moglo nastati od te vreve? Pitanje je ukoliko bi se stvarna pozornica moje vlastite svijesti na kojoj se javljaju davno već nestale sjenke pokojnika (od kojih jedan čami u Tobolsku, u drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća, već više od sedamnaest godina, a drugi brine brigu u trećem stoljeću poslije rođenja Kristova), pitanje je ukoliko bi se brige moje subjektivne drame mogle zaista prikazati bilateralno, upravo kao triptih, jer kod ove predstave ne bi trebalo zaboraviti čovjeka koji piše ove retke.

Onda mi je — vezano uz tekst na kojem radim — palo na pamet: kako bi bilo, što bi se dogodilo kad bih pokušao parafrazirati ove rečenice, kad bih ih napisao onako kako ja mislim da treba?

Aretej mi govori mimo moje volje, govori u snu i na javi, govori neprijatno, tvrdoglavo, kao duh na spiritističkoj seansi koja se otela kontroli. A međutim ti fantomi nisu individualno važni, ni Križanić ni Aretej; a međutim pozornica na koju ih treba postaviti nije u kazalištu, već ovdje, usred dugog ovog stravičnog nokturna u ovim sobama, ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, četvrti sprat, moja vlastita pozornica, beskrajno dug nokturno jeseni godine 1942. Ali kad bi se ta dva lika i postavila zajedno na daske, što bi nastalo? Bi li oni bolje prikazali, bi li uopće mogli prikazati, tu pozornicu moje svijesti na kojoj se javljaju sjene pokojnika — jedna iz Tobolska, druga iz Rima, jedna iz sedamnaestog stoljeća, druga iz trećega, jedna već sedamnaest godina, druga ne bitno manje? Pitanje je bi li oni htjeli i mogli igrati strane triptiha u čijem je središtu čovjek koji piše ove retke.

Zapažanja: intuicija mi govori (mada znamo koliko to vrijedi) da su ove rečenice zaista iz 1942, da su one forma meditacije, da Krleža namjerno, iz pijeteta prema samome sebi, nije htio ništa mijenjati 1962, dvadeset godina kasnije, kad je prvi put tiskao Pogovor. Drugdje možda jest mijenjao, ali ovdje nije. Otkud ta intuicija? Zato što je slabo napisano. To je um koji traži samog sebe, um koji nekamo ide pomoću olovke i papira. Ne um koji dotjeruje i glanca.

Kad čovjek hoće parafrazirati, međutim (kao i kad hoće prevoditi), mora se pitati o čemu taj tekst jest. Mora prijeći čitanjem put koji je Krleža prešao pisanjem.

Po meni, rečenice su prvenstveno o Krleži. Uz sav retorički vatromet (koji je međutim možda jednako važan kao i sam sadržaj), rečenice poručuju očekivano i jednostavno: želim da Aretej i Križanić govore o meni, ali nisam siguran da će to funkcionirati.

Zato slutim da su sporedni "efekti" možda važniji od tijeka misli: možda su oni Krležin način da se dovede u stanje (spiritističko) potrebno za pisanje drama u kakvima je jak, način da u svoje "sobe" dovede Križanića i Areteja --- i da uhvati još niz treptaja, vibracija, signala iz dubokog svemira, po kojima bi drame na kojima radi mogle biti bolje no što su puki njihov sadržaj i "teza".

Zato je Krleža toliko pisao, piskarao, brbljao, blebetao. Da bi se ufurao, da bi postigao "tijek", "flow". Kao reper.

Ali zašto je onda 1962. to stavljao pred nas da čitamo? (Isto vrijedi i za Areteja, koji je, po mom mišljenju, nepotrebno predug.)

Daljnja zapažanja: moja je parafraza već treća verzija. S prvim dvjema nisam bio zadovoljan — nisu bile izbalansirane. I nije bilo mjesta za jesen 1942. I uvijek je bilo još ponešto za glancanje. — No, dok sam radio, osjetio sam kako (posljedice se osjećaju u stilu ove rečenice) ulazim, u jednoj maloj mjeri, u duh Krleže, upravo u ono što se događalo u njegovoj glavi, kako je mislio. Osjetio sam kako proces postaje važan poput rezultata.

Usput: imam dojam da te "sjene pokojnika" koje mu se javljaju zapravo nisu sjene Križanića i Areteja.