Glasna filološka razmišljanja

(Klasični) filolozi rade s "klasičnim" tekstovima. To su tekstovi koje su ljudi intenzivno proučavali tijekom najmanje dvije tisuće godina.

Zbog toga su filolozi podložni dojmu da je sve već napravljeno. "Od negdje 1900. poznavanju grčke i rimske antike nema se više što dodati."

Ovo je, naravno, pretjerivanje. No vrijedi za jedno područje na kojem se upravo klasična filologija proslavila. Za kritička izdanja antičkih tekstova.

Kritičko je izdanje filološki ekvivalent nuklearnog akceleratora. Time se bave samo najveće face. Te se najveće face mogu nabrojati na prste.

Kritičko je izdanje ekvivalent akceleratora po još nečemu: skupo je (uglavnom što se tiče vremena i energije), i nije neophodno za svakodnevni rad, pa čak i za većinu istraživanja. Jezikom znanstvene birokracije, to je "temeljno istraživanje".

One 1900, ili u daljnjih pedesetak godina, napravljena su sva kritička izdanja klasičnih (i poklasičnih) grčkih i latinskih tekstova. Uspostavljeni su relevantni nizovi (Oxford Classical Texts, Teubner, Loeb); izvan njih vrlo je malo "života", tj. samostalnih kritičkih izdanja.

Ovdje se javlja interesantno pitanje --- koliko ima kritičkih izdanja koja nisu nastala u Britaniji, Njemačkoj, eventualno Španjolskoj i Italiji? I što nam to govori s kolonijalne točke gledišta?

No, natrag na temu. Filolozi su, dakle, odgajani u uvjerenju da su sva kritička izdanja već napravljena, da su ih napravile najveće face --- i da nema razloga baviti se tako nečime. Možda na nekom seminaru pročitamo malo kritičkog aparata, da vidimo kako se stvari rade, i to je sve. Onda pišemo tekstove o antičkoj kulturi i književnosti, ako smo jako ezoterični --- o gramatici.

Međutim.

Na jednom području kritička izdanja nisu napravljena.

Ne postoje u digitalnom mediju. Zovite ga elektroničkim, računalnim, kako hoćete.

Postoje korpusi antičkih tekstova (Perseus, TLG i PHI, Teubner, The Latin Library). Tekstovi u tim korpusima nemaju varijante. Nema kritičkih aparata.

Elektronskih (digitalnih) kritičkih izdanja antičkih tekstova, odn. tekstova na klasičnim jezicima, poznato mi je otprilike koliko stane na prste jedne ruke:

• The Online Critical Pseudepigrapha (pseudo-biblijski tekstovi)


• Aphrodisias in Late Antiquity: The Late Roman and Byzantine Inscriptions


• Vita sancte Eufrosine (srednjovjekovni)


• Klaudijan i Propercije, brevi apparatu critico instructi, ed. Michael Hendry


• MS83II der Dom und Dioezesanbibliothek Köln, rukopisna zbirka iz 798--805

... i to je, bojim se, sve (popis se ponešto i proširio u par dana od prvog objavljivanja ovog zapisa).

Postoje razni eksperimenti s oblikom i prezentacijom izdanja (Chicago Homer, Augustinove Ispovijesti) --- ali ništa vezano uz tekstologiju, rukopise, varijante; glavnina izdanja tretira tekst kao jedan, postojan i idealan.

Postoje kritička izdanja za čiju su pripremu korištena računala, elektronički mediji, poseban softver (CTE, TUSTEP). Ali ne i izdanja koja su digitalna i kao finalni rezultat.

Zašto je tako?

Moj odgovor: upravo zbog odgoja unutar struke. Kritičkim se izdanjima bave samo najveće face --- a one su, je li, stare; tehnologija je izvan njihovog područja interesa, točnije, tehnologija u kojoj su se proslavili jest tehnologija tiska i usamljenog istraživanja, kolacioniranja, meditiranja. Sva nova, eksperimentalna izdanja imaju tekstove koji su na neki način vulgata --- jedan tekst oko kojeg postoji konsenzus. Ono što interesira priređivače tih tekstova jesu drugi aspekti elektroničkog medija.

Nastavak slijedi?