U srednjem su se vijeku ljutili na kradljivce knjiga. U nedostatku RFID čipova (koji aktiviraju alarm kad knjigu iznesete iz knjižnice ili knjižare), u rukopisne su kodekse ugrađivali knjižne kletve. Mali izbor (naš'o Gugle):
non videbit christum quisquis furabitur istum "Krista neće vidjeti tko god je ukrade" (Cod.Vat.Lat. 636)
Richardi Tissoti de sancto Ypolito supra dubium, qui sibi furabitur per collum suspendetur. "[Knjiga] Rikarda Tissota, svetog Hipolita o sumnji, tko mu je ukrade bit će za vrat obješen." (Universitätsbibliothek Salzburg, M I 256)
Non uideat christum quisquis furabitur istum. "Ne vidio Krista tko god je ukrade." (München, Bayerische St. [BITECA libid] 1104 [Collection] Cod. Hisp. (Cat.) [Call number] 59 [Previous call number] O.217.)
Qui furabitur librum istum. non videbit Iesum Christum. Sed ibit in Infernum. ad poenandum in aeternum. cum Turba Diabolorum. per omnia saecula saeculorum. "Tko ukrade ovu knjigu / neće vidjeti Isusa Krista / već će ić u pakao / da ga muče vječito / s gomilom đavola / u sve vijeke vjekova" (Bibliografia delle opere a stampa di Giambattista Marino.)
Jasno vam je da ovo pišem jer i mene muči jedna knjižna kletva.
Postoji, naime, odlična --- dragocjena --- knjiga Aleksandra Stipčevića, Socijalna povijest knjige u Hrvata (Zagreb: Školska knjiga, 2004). Knjiga je prepuna iznimno zanimljivih podataka za povijest pismenosti i pisanosti na prostoru Hrvatske, ali je puna i kojekakvih mana. Jedna od manjih (!) vezana je uz knjižne kletve.
Evo kako su predstavljene na stranicama 296 i 297 --- u tekstu i na reprodukciji preko čitave stranice (slike su ujedno i linkovi na flickr; ondje možete vidjeti i relevantne bilješke na samim fotkama):
Pa slika rukopisa iz zagrebačke Metropolitane:
Očito slova za koje bi Google "znao" da daju latinski furabitur (sa skraćenicom za -tur na kraju), čitaju i Stipčević, i njegov urednik, i recenzenti --- uredno kao furebit (jer se rimuje s videbit). Ali bez obzira na latinske rječnike i latinsku gramatiku, ako se već nećemo upuštati u analize kratica u latinskim rukopisima.
O Isusovu padežu da i ne govorimo.
I onda? Kako ću vjerovati ostalim podacima iz dragocjene, zanimljive, važne (i, usput, dozlaboga nacionalističke) knjige... ako je ona ondje gdje sam je ja sposoban provjeriti --- šokantno netočna?
Ima jedna narodna koja opisuje takve situacije: zlatom piše, xxxxxx pečati.
Skini si Ubuntu