Evaluacija Sokratova

Što bi Sokratovi studenti napisali u "Studentskoj anketi o procjeni kvalitete rada nastavnika i kvaliteti izvedbe kolegija"?

(Izvor: The Chronicle of Higher Education, March 16, 2007.)

Benjamin o humanističkoj informatici, 1928

Und heute schon ist das Buch, wie die aktuelle wissenschaftliche Produktionsweise lehrt, eine veraltete Vermittlung zwischen zwei verschiedenen Kartothekssystemen. Denn alles Wesentliche findet sich im Zettelkasten des Forschers, der's verfasste, und der Gelehrte, der darin studiert, assimiliert es seiner eigenen Kartothek.

A već je i danas, kako pokazuje suvremeni proces znanstvene proizvodnje, knjiga zastarjeli posrednik između dva različita kartotečna sustava. Jer sve se bitno nalazi u kutiji s ceduljicama istraživača koji je knjigu napisao, a znanstvenik koji je proučava asimilira je u svoju vlastitu kartoteku.

Das Durchsnittswerk des heutigen Gelehrten will wie ein Katalog gelesen sein. Wann aber wird man soweit sein, Bücher wie Kataloge zu schreiben?

Prosječno djelo današnjega znanstvenika želi biti čitano kao katalog. No kad ćemo doći dotle da knjige i pišemo kao kataloge?

Walter Benjamin, Einbahnstrasse, 1928.

Iz novina (2)

Ovo je dio stranice 18 Politike, beogradskih novina, od 6. travnja 1941. Malo dramatike: ovo je posljednji broj ovakve Politike. Malo... čega?: ovo je osamnaesta stranica tog posljednjega broja. Malo informacija: Nacionalna biblioteka Srbije digitalizirala je svih prvih 37 godišta ovih novina (1904-1941).

A sad, imagine...

Iz novina

Le Monde: Starogrčki u Konjšćinskoj. Un agrégé de lettres classiques qui a décidé de croire que la banlieue n'est pas une fatalité. Que les élèves en difficulté doivent voir les choses en grand. Ils apprendront la langue d'Homère et si, accessoirement, ils se laissent tenter par ses cours de théâtre, ils ne seront pas déçus : leurs premières armes se feront dans l'anglais du XVIe siècle.

CBNNews: gramatika i retorika kao put do uspjeha na tržištu rada. "I can pick up a book and read and pull things from it, and be able to explain something I pulled from it or something I came to understand through it, and then apply it to other areas of life."

Ovi tekstovi, sami po sebi retorika/reklama, sami po sebi dio ciklusa vječnoga vraćanja (za i protiv "klasične filologije", "klasika", "klasične antike"), sami po sebi su i sasvim zanimljivi.

Za onim što jedna generacija s užitkom odbacuje, druga čezne.

(Pročitano na CLASSICS-L.)

Geisha, Josip Horvat, 1938

»JUTARNJI LIST«

GEISHA NAS VODI NA IZLET U PROŠLOST OD PRIJE TRIDESET I PET GODINA

Zagreb, 7. IV. Popijevke imaju neobično veliku snagu probudjenja uspomena. — Kakva banalna melodija iz mladosti, stari otrcani šlager, davno već zaboravljen, jeknuvši iz nova može nam uskrsiti cijele svijetove, uminule ljude, propala vremena, njihove dogodjaje. Zvukovi stare četvorke sjećaju nas na stara dobra vremena, drage plavokose glavice, koje su danas ili sijede ili već pod ledinom, idile starih plesnih zabava u Streljani ili Kolu, za trenutak opet nam je pred očima vrzino kolo družbe ljepotica u haljinama s dugim povlakama, redovima časnih »garde-dama«, gospode u zafitiljenim brcima sa zlatnim cvikerima na crnim svilenim vrvcama — čini nam se da je to svijet s nekog drugog planeta. Stari kakvi napjev koji danas još samo hrapavo pišti iz ormarića starog verglaša budi ljetna popodneva — bila su nekad toplija i svijetlija, nego sadašnja — kad su izletišta naličila na ogromne cvijetnjake sa šarenilom suncobrana, u veselom ritmu kopita jurile karuce, kad miris proljeća nije kužio vonj benzinskih isparina — i tad se čovjek može uživjeti u stihove staroga Goethea: »Was ich besitze, seh' ich wie im Weiten, Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten«.

Isto to svojstvo budjenja starih uspomena, uskrisivanja nekadašnjih vremena imaju i stari kazališni komadi. Eto na pr. Jonesova "Geisha". Nama, kojima je korak postao već umoran, a kosa ili ispala ili posijedila, koji smo danas već malo rezignirali u spoznaji da moramo blagosloviti svaki vedriji dan, jer po prirodnom zakonu ne ćemo doživjeti ih više mnogo (vedri dani radosti rjedje su posijani nego crveni datumi u kalendaru, znajte vi koji živite u bezbrigi mladosti mnijući, da će ona biti vječna!), — nama takvi komadi kao obnovljena »Geisha« daju neizmjerno više nego što je ono što se odigrava na pozornici. I to jamačno zato jer nijesu to nikakvi komadi vječne bezvremenske vrijednosti kao klasici, pa su valjda upravo zato sačuvali u sebi značajke odredjenog razdoblja. Za trenutak nam vraćaju minulost, naše nekadašnje sposobnosti entuzijazmiranja. »Und manche liebe Schatten steigen auf ...«
Sjene se javljaju ...

Kao kaplja rose mlada i zanosna bila je O Mimosa San Irme Polakice. Krupno njezino oko svojim je bljeskom obasjavalo cijelo gledalište velikoga kazališta; njegovo zlato i grimiz bili su tad još takodjer mladi, bez patine vremena. Jamačno imamo krivo mi starci kad uzdišemo: »Nikad više takve operetne dive!« O Mimosa San bila je jedna od prvih Polakičinih kreacija na zagrebačkoj sceni — kasnije će doći Leharove operete, pa onda ona njezina najsjajnija kreacija »Lijepe Jelene« s idealnim partnerom Zvonkom Strmcem. Za tadanju mladost Polakičine kreacije bile su utjelovljenje svih čara ženstvenosti, kojom se opijala sva mladot i starost predratnoga malenog Zagreba. Šta su uspjesi filmova Jeannet Mac Donaldice prema intimnim doživljajima, koje su davale Polakičine junakinje! I teater je onda morao florirati. Uvijek je gotovo jedna te ista publika cerclea pa do djačkog partera ispunjala sve predstave. U cercleu tadanja jeunesse dorée (u uniformama i u frakovima) a djačkom sva mladost, koja je pregarala svoje školske »gablece« samo da može opet u teater vidjeti Polakicu. A gore, u loži, kao simbol, suma svih tih galantnih zanosa vječno je sjedio stari (nama se barem činio starim) »Kommandierender« Rade. I u dugim zimskim noćima dječaci su snivali potsvijesno kao o prvoj svojoj ljubavi o sjajnoj O Mimosa San, u polusnu još slušajući trilere njezinoga blistavoga grla.

Pa onda Vaclav Anton, s koliko fine komike i duha je on kreirao markiza Imarija — starog mudraca, kojega je samo ljubav učinila ludim. I kad bi on udvarao O Mimosi San pogledi su naši sve nehotice šibali prema loži staroga generala, drugojačije svima simpatičnog ličkog »grencera«. A onda naravski — kad se pojavio Arnošt Grund ne izustivši još ni riječi gledalište se orilo smijehom. Njegove popularnosti nije poslije doživio ni jedan glumac, znalo ga je staro i mlado, znalo i u »civilu« da je njegova vječna nasmijanost odraz njegovoga srca. »Na sjeveru se otpremio knez Kuropatkin, sobom nosi municiju a la caherlin!« fućkali su po ulicama i postolarski šegrti, ne sluteći da će poslije trideset i pet godina Kinezi opet biti aktuelna tema ne samo operetnih kuplea. I zapravo se nije za tih trideset i pet godina mnogo ni promijenilo. Samo šarmantna mlada subreta Micika Žličar, nekadašnja Molly danas dostojanstveno igra strogu Lady Constance...

Protrljavši oči odgonimo od sebe stare sjene, koje su se trenom pojavile. Opet se ori pljesak iza svakog pjeva — mladost danas se jednako zanosi ljupkim plesnim melodijama Jonesovima kao i nekoć Sjajna Trepšeova scenerija briše sjećanja na nekadašnje skromne dekoracije. Cvetičanka kao i nekoć Žličarica pleše, pjeva, fascinira. Šepec je bezvremenski mlad operetni heroj. I Cilić i Dubajić samo malo drugačije nasmijavaju publiku; i komično ima svoje pomodne zakone. A nova O Mimosa San stvorila je iz svoje role opernu kreaciju, koja traži kao i sve stare operete veći nesvagdašnji okvir od sadašnjeg malog kazališta.

Ali zar se zaista nije za tih trideset i pet godina mnogo promijenilo? Novine koje listamo poslije teatra govore o krizama, ratovima, porastu skupoće. Bude brige za svagdašnjost i budućnost, smetajući miran sklad, koji nam je donio izlet u operetnu prošlost. Prije trideset i pet godina bio je svijet pametniji, nije o ponoći išao čitati novine. Samo zvijezde na nebu blistaju jednako mirno, a povjetarac donosi s gore mirise proljeća, koje se vječno obnavlja ne hajući za ludovanja ljudskih mrava.

Pisani kamen

Kolumna u novom Zarezu (na kioscima) pripovijeda o ovome kamenu na Velebitu, i o natpisu na njemu, i o njegovim mijenama:

Dodatna cveba: kamen nikad nisam vidio uživo!

Usp. još jednu interpretaciju kamena.