Dober kak Hober

Krasno se sluša, ako volite raznoraznu muziku i ništa govora:

Hober Radio.


Takav sam galimatijas ja nekad zamišljao (samo što bi u mome bilo manje američke muzike).

Dobar ulov, 2. dio

Drugo dobro mjesto iz Times Literary Supplementa.

Fairy tales, although much anatomized, are not usually subjecto either to historical contextualization or to close scrutiny of their verbal expression. They tend to be treated as largely timeless material to which tellers turn when the invisible wand of Id or Zeitgeist inspires symbolic or allegorical expression for suppressed hopes and fears. (...) Such readings depend in no small measure on treating the individual retelling as transparent, or at least translucent, and of no distinct intellectual interest. That is, it is safe to ignore the words in which they are composed, however distinguished.

Bajke, mada često secirane, obično ne bivaju podvrgnute ni povijesnoj kontekstualizaciji ni pomnom razmatranju razine jezičnog izraza. Tendencija je tretirati ih kao načelno bezvremenu građu za kojom kazivači posežu kad ih nevidljivi čarobni štapić Ida ili Zeitgeista nadahne da simbolima ili alegorijama izraze potisnute nade i strahove. (...) Takva čitanja u znatnoj mjeri ovise o stavu da je individualno kazivanje nevidljivo, ili barem prozirno, da samo po sebi nije ni od kakva posebnog interesa. To znači da je posve u redu zanemariti riječi koje to kazivanje čine, ma kako birane one bile.

Ruth Morse, "No fear of fun", rev. of Charles Perrault, The complete fairy tales. Translated by Christopher Betts. Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 24.

Dobar ulov

Dobar broj Times Literary Supplementa (8. siječnja 2010). Barem tri korisna ulomka, a još ga nisam cijeloga pročitao. Evo prvoga.

there are cases in which, given a particular representation, if we know the mechanism that produced the representtion, then we can conclude something about the nature of what is being represented.

ima situacija kada po određenoj reprezentaciji, ukoliko poznajemo mehanizam koji ju je proizveo, možemo stvoriti neki zaključak o prirodi onoga što biva reprezentirano.

Barry Dainton, "Past, what past?", review of Robin Le Poidevin, The images of time. An essay on temporal representation, Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 9.

"Novi list" od subote, 9. siječnja 2010, donosi u članku Tihomira Ponoša "Izgnan i izbrisan" nešto nalik na "paralelan životopis" Temistokla i Ive Sanadera:

Gotovo nitko nije bio od svojih sugrađana toliko cijenjen kao mudar i sposoban državnik, pravi vođa, a završio odbačen, usamljen, izgnan, prezeren za što si je uvelike bio sam zaslužan. Takav je bio staroatenski državnik, političar i vojskovođa Temistoklo čija se sudbina i karakter uvelike može usporediti s onima Ive Sanadera, što, naravno, ne znači da se Sanaderova povijesna važnost i djela mogu usporediti s Temistoklovim.

(...)

Volio je da ga štuju, cijenio je one koji mu laskaju, neobično je uvažavao one koji su njegova djela priznavali. kako je prirodno bio neskroman, izgradio je u blizini svoga doma hram posvećen Artemidi, a njime je jasno aludirao na sebe i svoju ključnu ulogu u grčko-perzijskim ratovima. Sve to zvuči poznato i viđeno je i u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća. Viđena je i Temistoklova sklonost korupciji pa je, ne bi li lakše vladao i ne bi li mu se lakše divili, imao i svoj fond za podmićivanje.

Izvor podataka za usporedbu Ponošu je Plutarhov životopis Temistokla (Plutarh paralelu Temistoklu nalazi u rimskom vojskovođi Furiju Kamilu).

Vrlo je veselo vidjeti takve klasične referencije u dnevnim novinama (mada je usporedba malo šepava). Dodatno je pikantna, međutim, činjenica (koju zna Google) da je Temistoklo već bio iskorišten u hrvatskom političkom diskurzu:

... mnogi u samom sudu bili su svjesni svoje sramotne uloge. Ili su bili svjesni onoga o čemu piše Lujo Medvidović preko (!) sjajne povijesne paralele Temistoklo – Tuđman: "Poslije Termistokla (koji je opravdano slavan budući je 480. godine prije Krista, kod Salamine pobijedio nadmoćnije Perzijance, kao što je Tuđman u akciji Oluja 1995. pobijedio nadmoćnije agresore), nikada u povijesti jedan vojskovođa nije potjeran iz povijesti zbog pobjede u ratu. Antička Grčka je taj pogrješni postupak 'detemistoklizacije' na sudu povijesti platila najvišom mogućom cijenom – potpunom propasti. Nadati se je da Europa, kao velika civilizacija, baštinik antičke Grčke, ne će represijom protiv najboljeg dijela sama sebe uništiti iznutra, da će vratiti značenje svojim riječima, u sebi pronaći snage te pravim jasnim i razlikovnim riječima imenovati različite pojave. Osobito se nadamo da će Europa, kao poticatelj procesa 'detuđmanizacije' na vrijeme shvatiti da je Tuđman branio europske vrjednote, kao što je Temistoklo branio Grčke, te da se zbog sebe same ne smije ponijeti prema Tuđmanu kao Grčka prema Termistoklu."

Egzempla su, dakako, iskoristiva in utramque partem.

Poeta rogat

Dobio sam pitanje cijenjenoga kolege:

Naime, prošle sam godine dobio nagradu 'Maslinov vijenac' i tako stekao naziv 'poeta oliveatus'. Međutim, sve više na internetu vidim drukčiju formulaciju tog naziva: 'poetum oliveatus'. E sad, bez obzira što sam jedini od kolega svojedobno dobio odličan iz latinskog kod legendarnog prof. Zmajlovića, ipak nisam siguran koja je sintagma točna. (U hrvatskom je prijevod jednostavan: omaslinjenik ili omaslinjenica.) Budite ljubazni, molim Vas, i odgovorite mi koji je iraz točan? Jesam li ja dobivši 'Maslinov vijenac' postao 'poeta oliveatus' ili 'poetam oliveatus'? Hvala Vam na dragocjenom vremenu i odgovoru. Srdačno, Milko Valent

I odgovor na pitanje je jednostavan: u nominativu ste poeta oliveatus, u akuzativu (quem videmus? quem amamus?) --- poetam oliveatum.

Sam termin "poeta oliveatus" nešto je zanimljiviji. Radi se o novotvorbi, koliko ja vidim (via Google) — ograničenoj na Hrvatsku.

U klasičnome latinskom (kako je registriran npr. u latinsko-engleskom rječniku Lewisa i Shorta) riječi "oliveatus" nema. Postoji "onaj koji nosi masline" = olivifer, i "brati masline" = olivo 1. Od potonjeg bi glagola bilo moguće napraviti particip olivans, a uz nešto pjesničke slobode (= licentia poetica) možemo "koji bere masline" shvatiti kao "koji je pobrao masline", tj. ima ih na glavi.

Kod kasnoantičkih pisaca Gelija i Apuleja "maslinov vijenac" je oleaginea corona. Opisno bi onda bio poeta oleaginea corona donatus ili p. o. c. redimitus.

No u klasičnom je latinitetu "maslinov vijenac" Palladia corona (budući da je maslina Paladi, tj. Ateni posvećena), kako se, iz metričkih i jezičnih razloga, snalazi Ovidije, Ars amatoria I, 727: "Et tu, Palladiae petitur cui fama coronae".

Cijenjeni bi kolega Valent u Ovidijevu Rimu bio, dakle (malo slobodnije) poeta Palladiae coronae.

Maslinov vijenac i. e. oleaginea corona: sogni_hal.