Gibbone, pomozi (Nikad robom 3)

Zna li netko što ovdje piše? Izgleda kao da je u zanimljivoj vezi s našom slavensko-ropskom raspravom:

Kronikat Islamike te mesjetes i identifikuan te paret e Shqiptareve me fiset Arabet e Krishtere te cilat emigruan ne zemer te Bizantit pas Islamizimit te hershem te Sirise, Palestines, Jordanise dhe Hixhazit. Shkrimtaret e hershem Arab te periudhes klasike Islame i diten mjaft mire ndarjet gjeografike te Ptolemeut te Aleksandrise, i cili fiset Ilire ?Albanoi? i pershkroi si banore agresive qe jetonin ndermjet Dyrrahut-Roman e Albanopis-it. Muslimanet e shekullit te nente te Andaluzise (ne Spanjen pas-Vandalike) dhe Sicilise gjithashtu i njohen mjaft mire Sakalibet, apo Sllavet, te cilet si skllever militant dhe aleat te Avareve pushtuan pjesen Ilire te Ballkanit ne shekullin e shtate A.D.

Sllavet nomad dhe fiset e Sllavizuara Kroate sebashku me Serbet, i detyruan barinjte Shqiptar qe te braktisin vendet e tyre antike ne Arbanon, ne veri te Liqenit Oher. Kjo gje coi fiset Shqiptare qe te fortifikojne vetet e tyre ne kodrat e Ilirise Jug-Perendimore. Eshte e mundur qe disa Arab te Krishtere emigrant nga Siria te kene jetuar ne Maqedoni gjate shekullit te shtatet A.D. Ekziston mundesia qe ata tu jene bashkangjitur Shqiptareve ne kete periudhe ne ngujimet e tyre te reja ne Epir, Thesali dhe Shqiperine e siperme. Burimet Bizantine te kesaj kohe, konfirmojne se fisi i Krishterizuar Arab i Banu Ghasaneve i udhehequr nga Xhabal bin Al-Ahyan i mbiquajtur Arnaut, u largua nga Siria gjate marrjes se Sirise nga Muslimanet dhe u prit nga Perandori Kostandin II ne Maqedoni. Disa historiane spekullojne se Perandori Nikoforus i I qe komandoi Kostandinopojen ndermjet A.D. 802 dhe 811, ishte vete pasardhes i Xhabalit, i fundit i fisit te Ghasanideve.

To je odavde (HISTORIA E SHQIPTAREVE, NGA ILIRET E LASHTE, NE EREN E ISLAMIT, A. K. BOGDAN, iz ?THE BARNES REVIEW?, New York, Mars/Prill 2000, Volumi VI, Numri 2. --- toga broja, naravno, nema na internetu)

Nadalje, u modernom je turskom "rob", ako je vjerovati internet rječnicima:
köle, esir, kul --- nema veze sa Slavenima. Malo zabrinut zbog ovoga, pokušao sam ustanoviti kako se kaže "rob" na arapskom... i opet se susreo s jezičnim (odnosno grafijskim) barijerama. Onaj tko ne zna čitati arapski takvu informaciju ne može dobiti na internetu; nisam našao nijedan slobodno dostupan englesko-arapski rječnik s transliteracijom. Možda je rob nešto kao 'abd, ali nisam to uspio potvrditi.

Molim pomoć vičnih jezicima (kako bi rekli u Bibliji: qui oret lingua oret ut interpretetur)!

Biti sarkofag u Andautoniji

ARHEOLOŠKI MUZEJ U ZAGREBU

zove nas na...

DANE ANDAUTONIJE U ŠČITARJEVU

manifestaciju povodom otvaranja sezone u Arheološkom parku Andautonija u Ščitarjevu (blizu Zagreba)

30. travnja i 1. svibnja 2005.
subota, nedjelja
od 12 do 18 sati

Obrti u Andautoniji

IZLOŽBE . RADIONICE ZA DJECU I ODRASLE . RIMSKE IGRE . KAKO SE RADE KERAMIČKE POSUDE I KOŠARE . KAKO SE KLEŠE KAMEN I KUJE ŽELJEZO . KAKO SE JELO U ANDAUTONIJI . KAKO SE OBLAČI TOGA. ANDAUTONIJA ZA DJECU . NOVI SADRŽAJI U ARHEOLOŠKOM PARKU. NOVI SUVENIRI

(a sir, vrhnje i njihov svetac-zaštitnik?)

Nikad robom 2

Pretresao sam razne etimološke rječnike, domaće i strane, i Lexikon des Mittelalters, i Émilea Benvenistea "Riječi indoeuropskih institucija" (Zagreb 2005 --- ova knjiga, zapravo, diže ovakva naša etimologiziranja na luđačke razine, no o tom više potom), i Gibbona, kao što ste vidjeli. Rezultati su, dakako, zanimljivi.

Prvo: sclavi su nastali od Slaveni (jednina Slovenin'), pri čemu su bizantinski Grci "adaptirali slavenski sufiks i uklonili grupu sl- umetanjem k ili th: Sklabenos/Sthlabenos (kod Prokopija; u to doba Grci više nisu razlikovali b i v; bold označava mjesto naglaska), Sclavenus (kod povjesničara Jordanesa), ili su preuzeli romansku adaptaciju sklabos / sthlabos. Na bizantinskom osniva se arapski, koji daje i turski saklab, siklab(a) pl. sakalibet, turski isklavun. Od vulgarno-latinskog dolazi i albansko shqa.
Vulgarno-latinski oblik Sclavus nastaje u doba Karla Velikoga, "koji je vodio borbu i protiv Arapa i Slavena u znaku obrane kršćanstva od Islama, a u doba kad je cvjetala trgovina robovima, kojoj su slavenski zarobljenici davali materijala, postade opreka nazivu Francus "slobodan čovjek", tj. dobiva značenje "rob uopće". Martin da Canal, mletački kroničar, veli da su Sclavons zvali Đenovežani Mlečane."
(Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb 1973)

Gornje tumačenje u viđenju Oscara Blocha i Walthera von Wartburga, Dictionnaire étymologique de la langue française, PUF, Paris 1975:
"ESCLAVE, 1170. Značenje "rob" razvilo se u visokom srednjem vijeku, zato što su Nijemci i Bizantinci porobili brojne Slavene, osobito na Balkanu; širenje ovog značenja pripisuje se i racijama koje su Mlečani izvodili u Slavoniji (Esclavonie) tijekom križarskih ratova."

Slično the Gibbon, iz jedne fusnote:
"This conversion of a national into an appellative name appears to have arisen in the viiith century, in the Oriental France, where the princes and bishops were rich in Sclavonian captives, not of the Bohemian (exclaims Jordan), but of Sorabian race. From thence the word was extended to the general use, to the modern languages, and even to the style of the last Byzantines (see the Greek and Latin Glossaries and Ducange). The confusion of the Servians with the Latin Servi, was still more fortunate and familiar, (Constantinus Porphyrogenitus de Administrando Imperio, c. 32, p. 99.)"

Benvenisteova perspektiva, u gore citiranoj knjizi (s. 327):
"moderni (francuski) termin esclave "rob" (...) je zapravo samo ime Slavena, u južnoslavenskom obliku, tj. etnik Slovenin'. Iz toga je nastao grčki bizantski lik Sklavenoi (tal. schiavoni)... Upravo odatle je u cijelom zapadnom svijetu esclave, tal. schiavo i srodni likovi. Drugu paralelu nalazimo u anglosaksonskom svijetu, gdje wealh "rob" zapravo znači "Kelt", pokoreni narod. (...) Tako vidimo da svaki jezik posuđuje od nekog drugoga oznaku za roba. Jedan narod čak naziva roba imenom drugog naroda, ako mu je ovaj podčinjen. Na taj način izbija dubok semantički suodnos između izraza za "slobodnog čovjeka" i onoga za njegovu suprotnost. Slobodan se čovjek označava kao ingenuus, kao (latinski) "rođen u" tom društvu, dakle kao pojedinac koji ima svoja puna prava; suodnosno tome, onaj koji nije slobodan nužno je čovjek koji ne pripada tom društvu, dakle stranac bez prava."

Napokon, slika Slavena u srednjem vijeku, s autorima (Lexikon des Mittelalters, Metzler, 2000):
Die Überlieferung von Kenntnissen der slav. Welt durch die Nachbarn setzt in der Mitte des 6. Jh. mit den Gotengeschichten Prokops und Cassiodors/Jordanes' ein; hier findet sich ein erster Versuch der Gliederung der Slaven in Veneter, Anten und Sklavenen. Nähere Informationen geben erst aus dem 9. Jh. der sog. Geographus Bavarus und die Orosius-Übersetzung Alfreds der Grössen; arabische Schriftsteller des 10./11. Jh. bieten auf eigenen Erfahrungen basierende Berichte über die slavischen Länder. Systematische Überblicke vermitteln später die Geschichtswerke von Thietmar v. Merseburg, Adam v. Bremen und Helmold v. Bosau, aus der skand. Lit. sind Saxo Grammaticus und die Knýtlinga saga hervorzuheben.
Insgesamt werden die slavische Völker von ihren Nachbarn (Germanen, Romanen, Byzantinern, Arabern) meist in ihrer politischen, ethnischen und kulturellen Andersartigkeit in den jeweiligen Kontakt- und Interessenbereichen wahrgenommen. Rezeptionsgeschichtl. wichtige Texte sind in dieser Hinsicht die Langobardengesch. von Paulus Diaconus, die Fredegar-Chronik, die Reichsannalen mit ihren Fortsetzungen sowie die Chronik Reginos v. Prüm und später Adams v. Bremen. Eine neue Phase der Wahrnehmung des östlichen Europa setzte im 12. Jh. ein, geprägt durch eine zunehmende Differenzierung und terminologische Präzisierung in der Beschreibung der slavischen Nachbarn; dabei ging die Verwendung des Slaven-begriffs zugunsten der ethnisch-politischen Einzelbezeichnungen zurück.
Diese Tendenz zur 'Nationalisierung' äußert sich auch in der gleichzeitigen Begründung nationalhistoriograph. Traditionen in Polen (Gallus Anonymus), Böhmen (Cosmas v. Prag) und Altrußland (Povest' vremennych let). Das Phänomen eines slav. Einheits- oder Gemeinschaftsbewußtseins im MA ist in der Forsch. lange überbetont worden. Alle hierfür angeführten Belege sind Ausdruck gelehrter Konstruktionen, keineswegs hist. Reminiszenzen, und erlauben nicht Rückschlüsse auf ein 'Volksbewußtsein'.

Što smo danas naučili? Ex clave je pučka etimologija. Slaveni su, kao i Kelti, svojedobno bili evropski Crnci, tj. "Drugi" (što ih nije sprečavalo da i sami imaju Druge). Napokon, mojih 5 centi: potvrde za Slavene uzalud ćete tražiti u rječnicima starogrčkog --- oni obrađuju vrijeme tisuću godina prije Slavena --- a i u rječnicima novogrčkog, gdje se prenosi uglavnom francuska definicija (ja gledo). U sredini je rupa.

E da, i još jedan link, s raspravom i The American Heritage etimologijom.

Komentari?

Nikad robom

Eto, zahvaljujući Loli i neimarskoj kompaniji, naučio sam nešto o pošt. Edwardu Gibbonu: The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (prvo izdanje 1776--88) ne završava onime što smo u školi učili kao "pad Rimskog Carstva"; dapače --- priča ondje tek počinje, i ide do Petrarke --- ma zapravo, kaže Wikipedia, do 1453 i dalje, sve do 1590 (knjiga koja nema jedan kraj!). Naravno da je onda ondje moj prijatelj Nikola Škrlec (u. 1799) mogao čitati ovakve stvari:

The unquestionable evidence of language attests the descent of the Bulgarians from the original stock of the Sclavonian, or more properly Slavonian, race; and the kindred bands of Servians, Bosnians, Rascians, Croatians, Walachians, &c., followed either the standard or the example of the leading tribe. From the Euxine to the Adriatic, in the state of captives, or subjects, or allies, or enemies, of the Greek empire, they overspread the land; and the national appellation of the slaves has been degraded by chance or malice from the signification of glory to that of servitude. Among these colonies, the Chrobatians, or Croats, who now attend the motions of an Austrian army, are the descendants of a mighty people, the conquerors and sovereigns of Dalmatia. The maritime cities, and of these the infant republic of Ragusa, implored the aid and instructions of the Byzantine court: they were advised by the magnanimous Basil to reserve a small acknowledgment of their fidelity to the Roman empire, and to appease, by an annual tribute, the wrath of these irresistible Barbarians. The kingdom of Crotia was shared by eleven Zoupans, or feudatory lords; and their united forces were numbered at sixty thousand horse and one hundred thousand foot. A long sea-coast, indented with capacious harbors, covered with a string of islands, and almost in sight of the Italian shores, disposed both the natives and strangers to the practice of navigation. The boats or brigantines of the Croats were constructed after the fashion of the old Liburnians: one hundred and eighty vessels may excite the idea of a respectable navy; but our seamen will smile at the allowance of ten, or twenty, or forty, men for each of these ships of war. They were gradually converted to the more honorable service of commerce; yet the Sclavonian pirates were still frequent and dangerous; and it was not before the close of the tenth century that the freedom and sovereignty of the Gulf were effectually vindicated by the Venetian republic. The ancestors of these Dalmatian kings were equally removed from the use and abuse of navigation: they dwelt in the White Croatia, in the inland regions of Silesia and Little Poland, thirty days' journey, according to the Greek computation, from the sea of darkness.

(Čini se dakle da, ma što bio, Gibbon nije slavenofob; ovo bi moglo fino stajati u turističkom vodiču --- praktički kao i da stoji!)

Kulturnaja nadstrojka

Ovaj tjedan famiglia radi da se sve praši.
U srijedu Dada i I drvo je bilo sretno nastupaju u Slavonskom Brodu (Kazališno koncertna dvorana "Ivana Brlić Mažuranić", tri predstave: 10, 11:30, 13; ulaz 12kn);
U četvrtak u 16h u Mimari Dada nastupa sa Zagrebačkim kvartetom na Bijenaletu (ulaz slobodan).
Isti dan filološka pedala u Splitu predstavlja jednu Marulićevu knjigu (18:30, Zavod HAZU, ulaz slobodan).
U istome Splitu i Zavodu u petak ujutro, od 9 nadalje, traje drugi dio znanstvenog skupa o MM (nije Marilyn Monroe) na kojem yours footly ima izlaganje s pjevanjem i pucanjem:

Retorika Marulićeve ekipe

Čitajući Marulićeve pjesme upućene mlađim članovima njegova splitskog kruga (Jerolim i Frane Martinčić, Jerolim Papalić, Nikola Alberti, Toma Hranković), zapažamo troje. Prvo, u pjesmama se javljaju iste misli (npr. mladić zrelo sklada, poziv na daljnji pjesnički rad); drugo, te su misli svaki put drugačije izražene; treće, pjesme imaju jasnu pedagošku funkciju. Potaknuti ovime, pitamo se: kakve vrijednosti ističu pjesme kojima splitski humanistički krug komunicira međusobno? Jesu li te vrijednosti zajedničke? Ukoliko postoje zajedničke vrijednosti --- koje su razlike u njihovoj formulaciji, njihovu retoričkom oblikovanju?
Da bih pokušao odgovoriti na ta pitanja, uspostavit ću najprije korpus pjesničkih i proznih sastavaka kojima članovi splitskog kruga --- Marulić, Božićević, Martinčići, Papalić, Alberti... --- komuniciraju međusobno. Potom ću istražiti razlike i sličnosti retoričkog repertoara tog korpusa (pritom "retorika" obuhvaća podjednako misli i riječi).


Jona, sa svoje strane, kulturno uzdiže tete u vrtiću i nada se da će prestati padati kiša.

Srdačno ste pozvani!

Grow your own

drvo
Istovarila filologanoga.
Mi pišemo, oni crtadu! Algoritmi na texone.org modeliraju grane i grančice bilo koje mrežne adrese koju im zadate... i njihove linkove... pa ad infinitum...

(Uputili me if:book)

Opasna zanimanja

Radi kao kaskader u crtanim filmovima.

Nomen est omen

Slovenski projekt odlagališta nisko i srednje radioaktivnih otpadaka (Odlagališče nizko in srednje radioaktivnih odpadkov) zove se za susjede malo nezgodno:
NSRAO.
(Stranica je, inače, fenomenalno dizajnirana, i susjedske vladine organizacije bi tu imale kaj naučiti!)

Kroacija i participacija

This is a text I wrote for next-to-last issue of Zarez magazine. It is an interpretation of a current turn in one of Croatian traumas, the "orthography question". This "question" purports to be another facet of the effort to make our beloved national language as much different from Serbian as possible (think Czech vs. Slovakian), regardless of what actual users of this language want, or need. This effort seems to be connected with the fact that "the Serbs return", i.e. begin to be present in Croatian cultural space once more as not exclusively war enemies and četnici. At the same time, "orthography wars" are not free of financial motives, or scholarly feuds.

Boring? Already seen? Not so important as ten years ago? Anyway, to add some spice, I tried to give it a new twist.

Lead: Prava pitanja glase: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je trenutačno važno produbljivati i širiti religijski osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće.


Uklanjanje s hrvatskoga jezika nehrvatskih naslaga, što Hrvatski školski pravopis i čini, nije povratak u prošlost, nego je hrvatska sadašnjost, trenutak u kojem živimo.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima.

Zašto me pitate može li se očekivati da dobijemo pravopis? Dobili smo ga, zove se Hrvatski školski pravopis. Sada o njemu treba raspravljati. Razgovor, ne zapovijed; dogovor, ne nasilje. Međutim, razgovor i dogovor mogu započeti tek kada Hrvatski školski pravopis bude otisnut i dostupan svima koji žele razgovarati.

Galicija

Ovako o svojoj "materijalnoj bazi" - jeziku, od kojeg zarađuju za kruh i ruže - govore i pišu (na internetu) Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, njegov suradnik Stipe Kekez, te (u medijima) Sanda Ham, suautorica Hrvatskog školskog pravopisa (autori su još Stjepan Babić i Milana Moguš).

Pravopis je izdanje zagrebačke Školske knjige; pojavio se u ožujku, i direktor firme predstavlja ga kao "Uskršnji pravopis"; izrađen je na temeljima Hrvatskog pravopisa Babića, Finke i Moguša (taj je već u 8. izdanju); Hrvatski školski pravopis osnovnim je i srednjim školama službeno preporučio ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac; školski će pravopis tako odsad službeno nalagati đacima da pišu, i uče pisati, vrjedniji, bezgrješno, početci, ne ću.

Jedan set postojećih hrvatskih pravopisa izdaje jedna, drugi druga nakladnička kuća; već se, obećavajući solomonsko rješenje, javio i treći konkurent, pravopis Matice hrvatske. Jer tržište je, u hrvatskim patuljastim razmjerima, primamljivo - to je sva državno kontrolirana pisanost. Pripast će onome tko je dovoljno brz i prodoran da svome proizvodu osigura najutjecajnije pokroviteljstvo. "Pravopisni rat," glasi kurentna metafora. Trebamo li zvati Marxa da nam objasni zbog čega se ratovi vode?

No mene više od rovovskih vojnih pozicija zanima stanje onih na čijoj se teritoriji - u čijem zavičaju - preko čijih se leđa - rat vodi. Ako je ovo Galicija 1916. - kako je tu Ukrajincima i Židovima?

Tradicija

Ako novinari pišu da postoji otpor [prema pisanju ne ću], još ne znači da je tako. A ako otpor postoji i drugdje, vjerujem da je to zbog navike, a ne zbog kakvih drugih razloga. Ako ste godinama pisali neću, pisali ste automatizmom, ne misleći o tom što pišete. Pisati ne ću traži napor jer nije automatizirano. Naravno da pravopis ne bi smio biti napor, ali sve se uči i tek kada se nauči, postaje automatizam, pa tako i pravopis. Zamislite kako je bilo 1960. onima koji su se opismenili na ne ću. Tada im je to oduzeto i to silom političkoga progona i moralo se prijeći na neću. Danas, hvala Bogu, progona nema, a treba samo dobre volje. (Sanda Ham, "I Krleža je pisao 'ne ću'", intervju u Vjesniku, 22. veljače o.g.)

To nisu novosadska rješenja nego tradicijska hrvatska rješenja. Ne mislim na stara rješenja, ali na ona koja odgovaraju sustavu hrvatskog jezika. Te reakcije me ni malo ne čude. Mislim da će to biti bunt na još sigurno mjesec-dva. (Sanda Ham u tekstu Drage Hedla, "Strijelica s grješkom", www.slobodnaevropa.org, 22. veljače o.g.)

Okosnica i glavni argument u ovom pravopisnom prijeporu jest - tradicija. Smatra se, očito, samorazumljivim terminom. Poigrajmo se načas da nije tako.
Tradicija je: "a) usmeno prenošenje vjerovanja, običaja, priča itd. s generacije na generaciju; b) svaki uvriježen običaj ili praksa." Tradicija je, tako, jedan od načina na koji pojedina civilizacija održava svoju kulturu, i njezina je korisnost očita. Nova generacija ne mora početi od nule - ne mora izmišljati toplu vodu. A, s druge strane, nova generacija nije genetski osuđena da tradiciju reproducira; ona ima izbora.

Proizlazi da je za prijenos "s generacije na generaciju" (kao i za sreću) - potrebno dvoje. Onaj tko predaje i onaj tko prihvaća. Hoće li "naredna generacija" prihvatiti običaje i vjerovanja ili ne? Ponekad je to neupitno - a drugi put ovisi o vrijednostima koje ti običaji prenose. Opet, neke su od tih vrijednosti "opipljive", "stvarne" - druge su simbolične, etičke, moralne. Mijenja se i njihov omjer. Ako je katkad "opipljiva" korisnost novoga toliko očita da se tradicije odreknemo ne trepnuvši (poput, recimo, tradicije pisaćih mašina), drugi su put zbog posve simboličnih vrijednosti tradicije ljudi u stanju ići u zatvor ili poginuti.

Ali vratimo se na samo propitivanje.

Tradicija može biti prihvaćena bespogovorno - no njezina vrijednost može biti i stavljena na kušnju. Tada sljedeća generacija može reći, poput Ayna Randa: "Tradicija nema vrijednost sama po sebi. Njezina vrijednost mora biti dokazana, dokazivana, opet i opet. Moramo li prihvatiti tradiciju samo zato što je tradicija? Moramo li prihvatiti vrijednosti koje su odabrali drugi, samo zato što su ih odabrali drugi - što implicira: pa tko smo, onda, mi da ih mijenjamo?"

Funkcioniranje ovog civilizacijskog mehanizma dodatno je zakomplicirano. Naime, u jednom času nije aktivna samo jedna tradicija - postoje i suparničke; onda, u jednom času ne žive samo dvije generacije; napokon, ni same generacije unutar sebe nisu homogene.

Kompeticija

I eto nas. "Nastavak hrvatske pravopisne tradicije, a nijekanje novosadske," - kad Sanda Ham ("Pravopis natražnjak", Hrvatsko slovo br. 311, 6. travnja 2001) ovako govori, ona pokazuje svijest da postoje suparničke tradicije. Kad generacija Stjepana Babića piše školski pravopis za moje nećakinje i moga sina, ona pokazuje svijest da mora preskočiti najmanje jednu generaciju - slučajno upravo onu koja je u stanju suparništvo tradicija propitati kritički ("dižući prašinu" i "pružajući otpor"). Ovdje je dodatno iritantno, dakako, da se generacija-prenosilac u novoj rundi koncentrira na generaciju koja ne može birati. (A interna nehomogenost danas živućih generacija očita je u "posvađanoj struci", "podijeljenoj javnosti", "hrvatskoj neslozi".)

Cijelo je vrijeme, brutalno rečeno, vrijednost pravopisne tradicije pitanje računovodstva. Nadjačava li u pravopisnim promjenama simbolična korist realnu, ili obratno? Realna korist je minimalna - stanje javne pismenosti uvođenjem novih neuobičajenih pravila nipošto se neće popraviti. Čak i uz filistarski argument da su ta nova pravila "jednostrukosti umjesto dosadašnjih dvostrukosti - koje su u praksi bile jednostrukosti". To bi značilo da već sada svi u Hrvatskoj pišu pogrješka i ne ću - no stanje, očito, nije takvo. Je li, onda, simbolična korist dovoljno velika da se odreknemo komotnosti i "automatizma"? Autori školskog pravopisa vjeruju da jest. Sjetite se: "Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta." Još uvijek smo, dakle, premalo Hrvati, a previše oni drugi.

Ekshibicija

Između simboličke i komunikacijske vrijednosti jezika autori školskog pravopisa odabiru, dakle, onu prvu - čak i na uštrb druge. Tu možemo posuditi ideju Waltera Benjamina koji je, razmišljajući o umjetničkom djelu, zaključio da ono ima i kultnu i ekshibicijsku vrijednost. Tamo gdje prevladava kultna (kao u oslikanim pećinama kamenog doba), nije bitno da djelo vide ljudi - već božanstva, natprirodne sile; djelo je magijsko pomagalo. Nasuprot tome stoji moderno doba - kad se vrijednost djela mjeri prvenstveno time koliko ga ljudi vidi - čak: konzumira. Kultno je djelo, prožeto magijskom vrijednošću, dostupno isključivo odabranima; izložak - ispunjen svačim drugim uz magijsku vrijednost - namijenjen je svima.



Odgovorimo, onda: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je važno povećavati (vrlo religijski) osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Kreacija

Walter Benjamin o vrijednostima umjetničkog djela počeo je razmišljati zapazivši da živi u vremenu kad javnost - i javni govor, među ostalim - postaju dostupni sve većem i većem broju ljudi. "Kako se širio tisak, koji je pred čitateljstvo iznosio nova politička, vjerska, znanstvena, stručna i lokalna glasila, povećavao se i broj čitalaca koji su postali pisci." Proces koji je Benjamin dijagnosticirao 1936. nastavio se eksponencijalno - internet i blogovi ne samo da omogućavaju doslovno svakom čitaocu da bude pisac, već ga na to i potiču ("link za komentare" poziva nas da napišemo nešto autoru teksta koji smo upravo pročitali; praktički svaki mrežni blog-alat nudi besplatan prostor za pisanje).

Onaj koga zanimaju pisanost i pismenost tako danas raspolaže izravnim pristupom neusporedivom obilju autentične građe; pristupom nečemu što ni 1960. niti ikad ranije naprosto nije postojalo. Jer, dok je tisak još uvijek kontroliran - novine i knjige još uvijek imaju lektore i korektore, barem velikim dijelom - na internetu je prisutna pisanost i pismenost ala vild, bez ikakvih intervencija osim autorskih. Pa čak i u slučaju malih jezika kao što je hrvatski.

Participacija

Dvije su implikacije ovakvog stanja.

Prvo, želimo li ustanoviti "stanje opće pismenosti", to danas možemo izmjeriti; doslovce prebrojiti. I to ne u umjetnim uvjetima školskih testova, niti uz utrošak deset godina prikupljanja i ekscerpiranja tekstova. Mrežne će tražilice npr. omjer neću i ne ću ustanoviti u nekoliko sekundi (evo Googleovih rezultata: neću oko 157.000 - ne ću oko 909 - neču oko 2740; nadalje, pogreška oko 18.800 - pogrješka oko 362 - pogriješka oko 15).

Drugo - za razliku od gornjega, ovdje govorim o vlastitom dojmu - čitajući ta svjedočanstva pisanosti au naturel, osjećam više razina pismenosti. Najmanje četiri.

Na rubovima su ekstremna inkompetencija i ekstremna kompetencija. Tu se i jedni i drugi autori identificiraju ne samo pravopisom, nego i sadržajem. Jedni ne mogu objasniti ništa što čine - drugi su toliko stilizirani da su njihova odstupanja od pravopisnih pravila poetički iskazi; takvi dobro znaju zašto pišu auktoritet, a zašto Evropa. Jedni pravopisni priručnik nisu nikad vidjeli, drugi su ga nadrasli.

No i pisci u sredini dijele se na dvije grupe (podsjećam, govorim o neslužbenim tekstovima javno dostupnim na internetu) - ali podjela je ovdje samo po pravopisu. Jedni povremeno fulaju č i ć, ije i je, ali zanimljivo pišu. Drugi zanimljivo pišu, a ne fulaju.

Ruku na srce - za greške onih koji zanimljivo pišu živo mi se fućka.

It came from the deep

(iz službenog dopisa:)
Premda smo prijedloge [...] poslali na Sveučilište u ispisu i na CD-u, i to na hrvatskom jeziku i u prijevodu, Ministarstvo opet traži od nas da za potrebe recenziranja još jednom upišemo podatke o programima elektroničkim putem, uz pomoć specijaliziranog Modula za evidenciju podataka o studijskim programima (Mozvag).
Mozvag je stigao!
Mozvag je nepobjediv!
Puzite, bijedni smrtnici!
Jedite prašinu!
Resistence is futile!
Mozvag!

Sirene

Moja nećaka Franka (drugi osnovne):
Sirena --- pola žena, pola riba. Jede se samo donji dio.

Post festum

• 839.041 KB (tekst)
  
• 1.858.345 KB (građa)
• 2.697.386 KB (ukupno)
  

To su vam mjere mojeg doktorata, predanog u slavni odjel zvan Urudžbeni zapisnik ffzg.hr na sv. Eustahija (29. ožujka). Radio sam ga negdje od ljeta 2002 --- službenu sam molbu predao 29. listopada te godine.

Dva i pol megabajta.

Ufff (= uzdah olakšanja).