Kroacija i participacija

This is a text I wrote for next-to-last issue of Zarez magazine. It is an interpretation of a current turn in one of Croatian traumas, the "orthography question". This "question" purports to be another facet of the effort to make our beloved national language as much different from Serbian as possible (think Czech vs. Slovakian), regardless of what actual users of this language want, or need. This effort seems to be connected with the fact that "the Serbs return", i.e. begin to be present in Croatian cultural space once more as not exclusively war enemies and četnici. At the same time, "orthography wars" are not free of financial motives, or scholarly feuds.

Boring? Already seen? Not so important as ten years ago? Anyway, to add some spice, I tried to give it a new twist.

Lead: Prava pitanja glase: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je trenutačno važno produbljivati i širiti religijski osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće.


Uklanjanje s hrvatskoga jezika nehrvatskih naslaga, što Hrvatski školski pravopis i čini, nije povratak u prošlost, nego je hrvatska sadašnjost, trenutak u kojem živimo.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima.

Zašto me pitate može li se očekivati da dobijemo pravopis? Dobili smo ga, zove se Hrvatski školski pravopis. Sada o njemu treba raspravljati. Razgovor, ne zapovijed; dogovor, ne nasilje. Međutim, razgovor i dogovor mogu započeti tek kada Hrvatski školski pravopis bude otisnut i dostupan svima koji žele razgovarati.

Galicija

Ovako o svojoj "materijalnoj bazi" - jeziku, od kojeg zarađuju za kruh i ruže - govore i pišu (na internetu) Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, njegov suradnik Stipe Kekez, te (u medijima) Sanda Ham, suautorica Hrvatskog školskog pravopisa (autori su još Stjepan Babić i Milana Moguš).

Pravopis je izdanje zagrebačke Školske knjige; pojavio se u ožujku, i direktor firme predstavlja ga kao "Uskršnji pravopis"; izrađen je na temeljima Hrvatskog pravopisa Babića, Finke i Moguša (taj je već u 8. izdanju); Hrvatski školski pravopis osnovnim je i srednjim školama službeno preporučio ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac; školski će pravopis tako odsad službeno nalagati đacima da pišu, i uče pisati, vrjedniji, bezgrješno, početci, ne ću.

Jedan set postojećih hrvatskih pravopisa izdaje jedna, drugi druga nakladnička kuća; već se, obećavajući solomonsko rješenje, javio i treći konkurent, pravopis Matice hrvatske. Jer tržište je, u hrvatskim patuljastim razmjerima, primamljivo - to je sva državno kontrolirana pisanost. Pripast će onome tko je dovoljno brz i prodoran da svome proizvodu osigura najutjecajnije pokroviteljstvo. "Pravopisni rat," glasi kurentna metafora. Trebamo li zvati Marxa da nam objasni zbog čega se ratovi vode?

No mene više od rovovskih vojnih pozicija zanima stanje onih na čijoj se teritoriji - u čijem zavičaju - preko čijih se leđa - rat vodi. Ako je ovo Galicija 1916. - kako je tu Ukrajincima i Židovima?

Tradicija

Ako novinari pišu da postoji otpor [prema pisanju ne ću], još ne znači da je tako. A ako otpor postoji i drugdje, vjerujem da je to zbog navike, a ne zbog kakvih drugih razloga. Ako ste godinama pisali neću, pisali ste automatizmom, ne misleći o tom što pišete. Pisati ne ću traži napor jer nije automatizirano. Naravno da pravopis ne bi smio biti napor, ali sve se uči i tek kada se nauči, postaje automatizam, pa tako i pravopis. Zamislite kako je bilo 1960. onima koji su se opismenili na ne ću. Tada im je to oduzeto i to silom političkoga progona i moralo se prijeći na neću. Danas, hvala Bogu, progona nema, a treba samo dobre volje. (Sanda Ham, "I Krleža je pisao 'ne ću'", intervju u Vjesniku, 22. veljače o.g.)

To nisu novosadska rješenja nego tradicijska hrvatska rješenja. Ne mislim na stara rješenja, ali na ona koja odgovaraju sustavu hrvatskog jezika. Te reakcije me ni malo ne čude. Mislim da će to biti bunt na još sigurno mjesec-dva. (Sanda Ham u tekstu Drage Hedla, "Strijelica s grješkom", www.slobodnaevropa.org, 22. veljače o.g.)

Okosnica i glavni argument u ovom pravopisnom prijeporu jest - tradicija. Smatra se, očito, samorazumljivim terminom. Poigrajmo se načas da nije tako.
Tradicija je: "a) usmeno prenošenje vjerovanja, običaja, priča itd. s generacije na generaciju; b) svaki uvriježen običaj ili praksa." Tradicija je, tako, jedan od načina na koji pojedina civilizacija održava svoju kulturu, i njezina je korisnost očita. Nova generacija ne mora početi od nule - ne mora izmišljati toplu vodu. A, s druge strane, nova generacija nije genetski osuđena da tradiciju reproducira; ona ima izbora.

Proizlazi da je za prijenos "s generacije na generaciju" (kao i za sreću) - potrebno dvoje. Onaj tko predaje i onaj tko prihvaća. Hoće li "naredna generacija" prihvatiti običaje i vjerovanja ili ne? Ponekad je to neupitno - a drugi put ovisi o vrijednostima koje ti običaji prenose. Opet, neke su od tih vrijednosti "opipljive", "stvarne" - druge su simbolične, etičke, moralne. Mijenja se i njihov omjer. Ako je katkad "opipljiva" korisnost novoga toliko očita da se tradicije odreknemo ne trepnuvši (poput, recimo, tradicije pisaćih mašina), drugi su put zbog posve simboličnih vrijednosti tradicije ljudi u stanju ići u zatvor ili poginuti.

Ali vratimo se na samo propitivanje.

Tradicija može biti prihvaćena bespogovorno - no njezina vrijednost može biti i stavljena na kušnju. Tada sljedeća generacija može reći, poput Ayna Randa: "Tradicija nema vrijednost sama po sebi. Njezina vrijednost mora biti dokazana, dokazivana, opet i opet. Moramo li prihvatiti tradiciju samo zato što je tradicija? Moramo li prihvatiti vrijednosti koje su odabrali drugi, samo zato što su ih odabrali drugi - što implicira: pa tko smo, onda, mi da ih mijenjamo?"

Funkcioniranje ovog civilizacijskog mehanizma dodatno je zakomplicirano. Naime, u jednom času nije aktivna samo jedna tradicija - postoje i suparničke; onda, u jednom času ne žive samo dvije generacije; napokon, ni same generacije unutar sebe nisu homogene.

Kompeticija

I eto nas. "Nastavak hrvatske pravopisne tradicije, a nijekanje novosadske," - kad Sanda Ham ("Pravopis natražnjak", Hrvatsko slovo br. 311, 6. travnja 2001) ovako govori, ona pokazuje svijest da postoje suparničke tradicije. Kad generacija Stjepana Babića piše školski pravopis za moje nećakinje i moga sina, ona pokazuje svijest da mora preskočiti najmanje jednu generaciju - slučajno upravo onu koja je u stanju suparništvo tradicija propitati kritički ("dižući prašinu" i "pružajući otpor"). Ovdje je dodatno iritantno, dakako, da se generacija-prenosilac u novoj rundi koncentrira na generaciju koja ne može birati. (A interna nehomogenost danas živućih generacija očita je u "posvađanoj struci", "podijeljenoj javnosti", "hrvatskoj neslozi".)

Cijelo je vrijeme, brutalno rečeno, vrijednost pravopisne tradicije pitanje računovodstva. Nadjačava li u pravopisnim promjenama simbolična korist realnu, ili obratno? Realna korist je minimalna - stanje javne pismenosti uvođenjem novih neuobičajenih pravila nipošto se neće popraviti. Čak i uz filistarski argument da su ta nova pravila "jednostrukosti umjesto dosadašnjih dvostrukosti - koje su u praksi bile jednostrukosti". To bi značilo da već sada svi u Hrvatskoj pišu pogrješka i ne ću - no stanje, očito, nije takvo. Je li, onda, simbolična korist dovoljno velika da se odreknemo komotnosti i "automatizma"? Autori školskog pravopisa vjeruju da jest. Sjetite se: "Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta." Još uvijek smo, dakle, premalo Hrvati, a previše oni drugi.

Ekshibicija

Između simboličke i komunikacijske vrijednosti jezika autori školskog pravopisa odabiru, dakle, onu prvu - čak i na uštrb druge. Tu možemo posuditi ideju Waltera Benjamina koji je, razmišljajući o umjetničkom djelu, zaključio da ono ima i kultnu i ekshibicijsku vrijednost. Tamo gdje prevladava kultna (kao u oslikanim pećinama kamenog doba), nije bitno da djelo vide ljudi - već božanstva, natprirodne sile; djelo je magijsko pomagalo. Nasuprot tome stoji moderno doba - kad se vrijednost djela mjeri prvenstveno time koliko ga ljudi vidi - čak: konzumira. Kultno je djelo, prožeto magijskom vrijednošću, dostupno isključivo odabranima; izložak - ispunjen svačim drugim uz magijsku vrijednost - namijenjen je svima.



Odgovorimo, onda: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je važno povećavati (vrlo religijski) osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Kreacija

Walter Benjamin o vrijednostima umjetničkog djela počeo je razmišljati zapazivši da živi u vremenu kad javnost - i javni govor, među ostalim - postaju dostupni sve većem i većem broju ljudi. "Kako se širio tisak, koji je pred čitateljstvo iznosio nova politička, vjerska, znanstvena, stručna i lokalna glasila, povećavao se i broj čitalaca koji su postali pisci." Proces koji je Benjamin dijagnosticirao 1936. nastavio se eksponencijalno - internet i blogovi ne samo da omogućavaju doslovno svakom čitaocu da bude pisac, već ga na to i potiču ("link za komentare" poziva nas da napišemo nešto autoru teksta koji smo upravo pročitali; praktički svaki mrežni blog-alat nudi besplatan prostor za pisanje).

Onaj koga zanimaju pisanost i pismenost tako danas raspolaže izravnim pristupom neusporedivom obilju autentične građe; pristupom nečemu što ni 1960. niti ikad ranije naprosto nije postojalo. Jer, dok je tisak još uvijek kontroliran - novine i knjige još uvijek imaju lektore i korektore, barem velikim dijelom - na internetu je prisutna pisanost i pismenost ala vild, bez ikakvih intervencija osim autorskih. Pa čak i u slučaju malih jezika kao što je hrvatski.

Participacija

Dvije su implikacije ovakvog stanja.

Prvo, želimo li ustanoviti "stanje opće pismenosti", to danas možemo izmjeriti; doslovce prebrojiti. I to ne u umjetnim uvjetima školskih testova, niti uz utrošak deset godina prikupljanja i ekscerpiranja tekstova. Mrežne će tražilice npr. omjer neću i ne ću ustanoviti u nekoliko sekundi (evo Googleovih rezultata: neću oko 157.000 - ne ću oko 909 - neču oko 2740; nadalje, pogreška oko 18.800 - pogrješka oko 362 - pogriješka oko 15).

Drugo - za razliku od gornjega, ovdje govorim o vlastitom dojmu - čitajući ta svjedočanstva pisanosti au naturel, osjećam više razina pismenosti. Najmanje četiri.

Na rubovima su ekstremna inkompetencija i ekstremna kompetencija. Tu se i jedni i drugi autori identificiraju ne samo pravopisom, nego i sadržajem. Jedni ne mogu objasniti ništa što čine - drugi su toliko stilizirani da su njihova odstupanja od pravopisnih pravila poetički iskazi; takvi dobro znaju zašto pišu auktoritet, a zašto Evropa. Jedni pravopisni priručnik nisu nikad vidjeli, drugi su ga nadrasli.

No i pisci u sredini dijele se na dvije grupe (podsjećam, govorim o neslužbenim tekstovima javno dostupnim na internetu) - ali podjela je ovdje samo po pravopisu. Jedni povremeno fulaju č i ć, ije i je, ali zanimljivo pišu. Drugi zanimljivo pišu, a ne fulaju.

Ruku na srce - za greške onih koji zanimljivo pišu živo mi se fućka.