Kako je danas Dadi rođendan (!!), tražeći za nju poklone, poklonio sam i sebi nešto: Nikola Batušić, Na rubu potkove: uspomene, Zagreb: Profil international, 2006 (Biblioteka Biografije i dnevnici).
Knjiga je opako zanimljiva, na svoj način provokativna. I loša. Koga ne zanima tematika --- intelektualni milje Zagreba od pedesetih do sedamdesetih, s neprestanim izletavanjima naprijed i natrag --- neće nimalo biti oduševljen time što je stvar esencija "Tko pjeva zlo ne misli" (knjigu inače možete pokloniti Dalmatincu koga želite iznimno iznervirati). Samo što su Fulir i društvo kleinbürgerlich, a Batušić --- Gavellin unuk, nećak intendanta HNK Slavka Batušića --- recimo, grossbürgerlich. Koliko je to moguće u zagrebačkim uvjetima. I zbog te "građanske" kvalitete njegov je svijet, istovremeno --- kako dobro primjećuje jedna kolegica --- kontrakultura u socijalističkoj Jugoslaviji: onih nekoliko bez kojih porušena i opustošena zemlja nije mogla, ali nisu bili njezini --- bili su sve protiv čega smo se (barem deklarativno) borili. Ah, da: bili su i ekonomski i politički razvlašteni, dakle, bez zuba.
Ali nije zato knjiga loša. Loša je zato što je causerie i time (možda namjerno) plitka --- svi su problemi maknuti u stranu, prepušteni čitaocu da ih naslućuje. Loša je i zbog "maštovite" kompozicije, zbog naglašene digresivnosti. I zbog viška podataka koji je dovode na rub razmetljivosti. I zbog viška kurziva. I naslov je loše odabran: osobno ne znam nijednog Zagrepčanina --- s izuzetkom arhitekata i kunsthistoričara --- kojeg riječ "potkova" podsjeća na Zagreb.
Međutim, kao svjedočanstvo o klimi jednog mikrokozma --- koji je postojao paralelno uz naš --- Batušićeva je knjiga vrijedna. I inspirativna.
Nastavak slijedi.
Skini si Ubuntu