Post-Orestija
Predstava bila, dobro prošlo, Dubrovnik je ostao na mjestu.
Kako se radilo o predstavi na Dubrovačkim ljetnim igrama, novine su službouljudno odvojile komadićak prostora da poprate. Ocjene vrijednosti i vrijednost tih ocjena na stranu, zanimljivo je bilo čitati o tome što bi danas jedna izvedba antičke drame, pogotvo Eshilove, morala.
Uglavnom, morala bi "oživjeti mit". Morala bi "biti iskonska".
Želja za mitom. Zašto? Otkud? I kako izgleda mit u moderno doba? (Kao Jean Fabre, pretpostavljam.) U čemu je danas njegova snaga?
Skini si Ubuntu
2 komentara:
Snaga je u onom iskonskom. Kao kad u Dubrovniku zaborave popraviti kanalizaciju, pa tzv. fekalije zaplutaju uz ubave restorane. Smrad je iskonski i jak - kao i prije 500 godina, sto treba dodatno naplatiti. A turisti nece pa nece, i nikako da shvate da je to bas "Mediteran kakav je nekad bio", u mitsko vrijeme dok je jos Marulic hodao svijetom. Pa zar Francuzi ne znaju da se Louis XIV nije prao, a da je Napoleon svojoj Josephine par dana prije povratka iz borbe rekao da se ne pere, jer dolazi doma?!
Zasto ovo pricam? Pa zato sto iz tog primjera, kao i iz novinskih komentara, progovara tipicna hrvatska lijenost, kako u izgradnji kanalizacije i druge infrastrukture i pripremi turisticke sezone, tako i u slucajevima kada treba razmisljati o necem novom, osmisliti novi pristup starim stvarima, itd. Jedan od glumaca je rekao da mu je "prijevod pojednostavio rad, a da nije nista oduzeo antickoj uzvisenosti (Orestije)". U svakom slucaju, to je ocito dosta dobro obavljen prevodilacki posao, s jasnim ciljem, ali nasima nista mrze od posla i razmisljanja o njemu, pa im se nije dalo niti smisliti neki ozbiljan prigovor...
Jeste li možda bili na predstavi?
Objavi komentar