Razgovaraju tako dvije pjesme

Radi se o tom, da zaustavim konja

Radi se o tom, da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretnje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatit i svom težinom sebe pritisnut uzde,
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.

Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram, da je imam samo do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.

Kas opsjednutih

Predugo ovaj život traje
a da nije ni započeo.
Izvedoše ergelu iz staje,
na konja drvenog svak je sjeo.

To zalet bijaše na dûgu
suncokosu, na maglen klas.
Jedan kraj drugog, gle, u krugu
ukletu jezdimo. Sustaje kas

gizdavih životinja. Uzde se
kidaju. A jahači čude se
ne videć plahoj hitnji svrhu.

Stao si, blijed. Glavinjaš. Dokle?
I već ti netko vranca ote.
Sebe osedlaš. I nastaviš trku.

Ivan Slamnig (kojemu ustrajno pišu Slaming, i Slamning, i tkoznašto; prezime na federe) i Vesna Parun, u istoj antologiji (Pejaković, Hrvoje. Antologija suvremene hrvatske poezije. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 1997.).

Pjesme su najbolje kad su stereo.