Mitologije

Što mi je za Božić donio Isusek / Djed Mraz (nimalo se ne bojeći da bi sam poklon mogao ugroziti njegov ontološki status): Roland Barthes, Mitologije, prevela Morana Čale, Zagreb: Pelago, 2009.

Gotovo nasumični citat iz toga Barthesa:

Predizborna fotogeničnost

Neki kandidati-zastupnici svoj predizborni letak ukrašavaju portretom. Znači da pretpostavljaju kako fotografija ima moć da obraća ljude, što treba analizirati. Kao prvo, kandidatova slika uspostavlja osobnu vezu između njega i njegovih birača; kandidat ne izlaže na prosudbu samo program, nego nudi fizičko okružje, skup svakodnevnih sklonosti koje se izražavaju u izgledu, odijevanju, držanju. Fotografija tak onastoji ponovno ustanoviti paternalistički kapital izbora, njihovu "reprezentacijsku" prirodu, narušenu proporcionalnim sustavom i vladavinom stranaka (desnica kao da se time služi više nego ljevica). Kako fotografija izostavlja govor i cjelinu zgušnjava u neku društvenu "neizrecivost", ona služi kao antiintelektualno oružje, trudi se zabašuriti "politiku" (to jest sklop problema i rješenja) u korist "načina života", društveno-moralnog statusa.

(Barthes, Mitologije, s. 118)

Povijest, Italija, čaj i spavanje

Antal Szerb (1901–1945) bio je mađarski pisac židovskog porijekla koji je umro u radnom logoru; znanstveni radovi bili su mu zabranjeni, posljednji romani ignorirani. Između 1941. i 1942. napisao je knjigu Kraljičina ogrlica, o skandalu koji je potresao francuski ancien regime u predvečerje Revolucije.

O povijesti, u jednom od posljednjih pisama iz logora, Szerb je pisao ovako:

Volim je čuvstveno, duboko, strasno. Onako kako volim Italiju. I čaj. I spavanje. Povijest je moj dom.

Izvor: Ruth Scurr, "Joy on the brink", prikaz knjige: Antal Szerb, The Queen's necklace, Translated by Len Rix. Pushkin Press. TLS, 11. prosinca 2009, s. 12.

Predsjednički izbori 2009.

"Ti si krao, ali si i nama dao" krilatica je stara, po svemu sudeći, više od dvije tisuće godina.

Inveteravit enim iam opinio perniciosa rei publicae vobisque periculosa, quae non modo apud nos sed apud exteras nationes omnium sermone percrebruit, his iudiciis quae nunc sunt pecuniosum hominem, quamvis sit nocens, neminem posse damnari.
(...)
qui ita dictitat, iis esse metuendum qui quod ipsis solis satis esset surripuissent,
se tantum eripuisse ut id multis satis esse possit.

Već se ukorijenilo mišljenje za državu štetno, a za vas opasno, prepričavano u razgovorima ne samo među nama nego i među strancima, da se uz ovakve sudove kakve sad imamo ne može osuditi nijednog bogatog čovjeka, ma kako kriv bio.
(...)
a on se ovako bahati: treba se bojati onih koji su ukrali koliko je dovoljno njima samima, a on je krao toliko da može dostajati mnogima.

Ovo je s početka Ciceronova prvog govora protiv Vera, održanog 70. p. n. e. Ver je, kao rimski upravitelj Sicilije, bio optužen za korupciju i zloupotrebu dužnosti. Ver je otišao u dobrovoljno progonstvo — time prihvaćajući krivnju — a Ciceron je postao opće poznata javna ličnost. I, sukladno rimskom običaju, dobio je Verovo mjesto u senatu.

Novi kauboj

Nova knjiga Zorana Kravara zove se Uljanice i duhovi (Zagreb: Profil, studeni 2009). Dada i ja se otimamo za nju; sviđa mi se sve osim naslova. Knjiga je, između ostaloga, o čitanju, glazbi i antimodernosti — očito Kravar temu antimodernosti još nije iscrpio. Forma je odlična — ozbiljna književna rasprava — nikad teška ili neprohodna — ugodno je isprepletena s jednostavnim, svakodnevnim, ali motivirano uključenim zgodama iz autorova života. Već početni esej, "Panska glazba", o čitanju Krležine poezije, fenomenalan je; svojevrstan čitateljski krimić.

Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i s drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladivima.

Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me je i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima i objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu — kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. — još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se i štogod napisati. Kad-tad.

(Kravar 2009, 6)