Novi kauboj

Nova knjiga Zorana Kravara zove se Uljanice i duhovi (Zagreb: Profil, studeni 2009). Dada i ja se otimamo za nju; sviđa mi se sve osim naslova. Knjiga je, između ostaloga, o čitanju, glazbi i antimodernosti — očito Kravar temu antimodernosti još nije iscrpio. Forma je odlična — ozbiljna književna rasprava — nikad teška ili neprohodna — ugodno je isprepletena s jednostavnim, svakodnevnim, ali motivirano uključenim zgodama iz autorova života. Već početni esej, "Panska glazba", o čitanju Krležine poezije, fenomenalan je; svojevrstan čitateljski krimić.

Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i s drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladivima.

Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me je i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima i objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu — kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. — još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se i štogod napisati. Kad-tad.

(Kravar 2009, 6)