Susret u Pragu

Bio sam pretprošli tjedan u Pragu, poslovno. Sjedili smo na večeri u nekom restorančiću, zvao se "U veseleho basu". Međunarodno društvo, uglavnom filolozi i nešto kompjuteraša.

Iza svih njih, za dalekim stolom, uokvirenog šankom i gostima, najedanput sam vidio samoga sebe. Točnije: vidio sam ono što obično vidim u ogledalu. Osjećaj je bio toliko jak da sam stalno očekivao da tip počne raditi pokrete koje i ja radim — sličio mi je i frizurom, i fizički. Nisam mogao prestati gledati.

Ali nisam osjećao ništa nadnaravno, ni zloslutno. Samo sam bio fasciniran. Odraz oživio.



Onda sam, u jednom času, ipak prestao gledati — konverzacija je to tražila — a kad sam opet oslobodio pogled i pažnju, za onim je stolom već sjedio netko drugi. Tako da sam propustio priliku da popijem beherovku sa samim sobom.

I tako, sad znam da negdje u Pragu živi moj blizanac. Lutrija gena još je jednom smućkala istu kombinaciju.


Geminos pinxit evansent.