Korajac i filologija

Taj je učitelj bio od svih najstroži. Taj je bio živa parafraza Tikvanovićeve poslovice »učitelj-mučitelj — učenik-mučenik«. Taj je djacima, štono se kaže, »tukao luk na glavi«; jer, ako ćemo vjerovati Tikvanovićevu dnevniku, koliko je god puta u tjednu bio latinski jezik, upravo je toliko puta svaki djak svakoga tjedna po tri puta ćuškan bio. »Pod latinskim je predavanjem stajao«, veli dnevnik, »takav jauk i vrisak djaka, da su se ljudi s velikoga trga pred gimnazijalnu zgradu kao na kakvo čudo kupili i kroz velike školske prozore zurili glavom mahajući i rukama prelamajući«. »Ta je strogost oca Ozebloga«, nastavlja dnevnik, »i kašnje silno djelovala na moj nježni duh; jer i dugo vremena kašnje, ako je tko gdjegod psa kakova nemilosrdno opatrnuo, pa je ovaj. zajauknuo, to sam ja odmah pomislio, da i njega uče latinski jezik«.

Pokraj sve te teškoće nije ipak Tikvanović ostao drenova batina u jošiku latinštine; jer je još i u kašnjoj dobi svojoj znao naizust puno lijepih »sentencija« iz latinskih klasika, a osobito iz Horaca, koga je najvolio, a najmanje shvaćao. To je odvajkada najobičnija bolest glupih ljudi, da ono najvole, što najmanje razumiju! Da je on i zbilja Horaca slabo razumio, to bih mogao sa sto primjera iz njegova dnevnika dokazati, kako je na pr. ono mjesto: »dulce desipere in loco«, ovako preveo: »slatko je smjesta poluditi!« i t. d. al ja sve to puštam i prelazim na grčki jezik.

Ako ćemo dnevniku njegovu vjerovati, to se je grčki jezik od latinskoga razlikovao samo za dvije zaušnice, t. j. učitelj grčkoga jezika bijaše mnogo dobroćudniji od Ozebloga, jer ne bi za svaku pogrješku, kao Ozebli, tri puta ćušnuo, nego svaki put dva priuška velikodušno oprostio, te samo jedan milostivo ucijepiti blagoizvolio. Zato je Tikvanoviću i ostao grčki jezik miliji od latinskoga, pa i kašnje, kad je škole već davna objesio na klin, kad bi god dospio, rad se je s grčkim klasicima zabavljao; premda je čestokrat naišao na mnogu poteškoću, koju bi on dan i noć rješavao i gdjekoji put po pet noći ne spavao, već uvijek razmišljao, kako bi se to mračno mjesto razjasniti dalo. Tako na pr. stoji u dnevniku, da mu je ono mjesto u Ilijadi u 19. glavi 408. stih uvijek zamršeno bilo. — Tu se naime razgovara Akil sa svojim konjem Ksantom. »Sad je tu«. veli dnevnik, »veliko pitanje, je li Akil konjskim jezikom, ili je konj Ksantos čovječjim govorio!«

Vilim Korajac [1918], Humoristička djela (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)