Sentimentalne indoevroparije

Ima jedan obred u mojoj familiji (potječe od mame) koji je nešto što je, nekim čudom, uspjelo preživjeti migraciju sa sela u grad. Tiče se Božića i donošenja bora u kuću. Dakle, najprije ide najmlađi koji nosi svjetlo — upaljenu svijeću — onda svi ostali, a na kraju najstariji / najveći / glava familije, i nosi bor.

Onda se kaže ova molitva:

Daj nam Bog
puričof teličof
gusičof racičof
pune lagve vina
i ambare žitka
i da bi kokoši tak čvrsto sedele na jajima
kaki ja sad!
(i svi sjednu!)

(Za varijacije molitve vidi Google "pune lagve vina". Ne znaš dal da ti bude drago što tu intimnu uspomenu dijeliš s tolikima, il da ti bude žao.)
Obzirom da "ritual" očito vuče korijene iz pretkršćanskih dana, možda i molitva čuva arhaične tragove.

Eto o čemu čovjek počne razmišljati kad čita kako se ubijaju zmajevi na indoevropskom.