Suze (moć poezije)

Jučer J gleda televiziju, ja na balkonu, on najedanput zove mamu. "Šta treba, J?" On ne odgovara, ukočio se. Pogledam, suze mu cure niz lice. Skočim, zagrlim ga. "Šta je bilo?" "Ova pjesma koja je sad, bila je tužna, oni su se rastajali, pa sam se ražalostio." (Na TV je bio Žutokljunac, koji je s nekim svojim prijateljem nekamo letio i opraštao se od svojih ljudskih prijatelja; svi su zajedno pjevali o prijateljstvu i, kad sam ja upao u sobu, zvučalo je sasvim veselo.)

Flashback. Znam i ja koja je moć pjesama (muzika + riječ). Znam isto kako je šokantno na mene djelovala ova Cesarićeva (mama ju zna napamet):

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše na doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.

(Filološka napomena: mama je, naravno, govorila za st. 3 "Jedna što je dugo stajala na doku", i to mi zapravo i bolje zvuči, mada je dvanaesterac a ne jedanaesterac.)

Štos je, ova je pjesma "zapravo" pozitivna — i zove se "na novu plovidbu", ako joj je stvarno Cesarić dao taj naslov. Ali za mene šestogodišnjaka (nisam još znao čitati) bila je totalno negativna, bolna; "s ranama na boku" bilo je tako grozno da sam vikao mami da mi to dalje ne govori (osjećajući, naravno, i užitak u tom bolu, i znajući da će se nastaviti).

To moje "čitanje", jasno, ne bi "prošlo" u nekoj ozbiljnoj interpretaciji, morali bismo uzeti u obzir i "poantu" ovoga epigrama. Ali ne znači da čitanje nije "valjano": na jednog je čitatelja djelovalo dovoljno da mu se srce stegne.

(Neplanirana) moć poezije.