Horacije, 1,9

Vidiš: pod snijegom visokim blistav stoji
Sorakte, i više ne mogu nositi teret
stabla napregnuta; pod ledom
krutim su zakočene rijeke.
Otjeraj studen, drva u kamin
fino naslaži, pa ljubazno
donesi četverogodišnjeg jakoga,
Talijarh moj, kantharos iz gorica.
Dozvoli, drugo će bogovi; čim su
ušutkali vjetrove što su po moru zakuhalom
ratovali, više se ne tresu
ni čempresi ni stari jaseni.
Što će se desiti sutra, daj, ne ispituj,
ma što da pošalje Sreća, u plus
računaj; od slatkih komada
ne bježi, momak, ni od plesnjaka,
u formi dok si, daleko od sijedoga
gunđala. Sad u grad, u izlaske,
i da bi se navečer tiho gugutalo
žuri natrag na rendes;
sad skrivača, s izdajom iz najdubljeg
zakutka: taj dragi njezin smijeh!
i zaloga: plijen otet s ruke,
ili s prsta što slab pruža otpor!

(Moj prijevod.)