Rezime

Kako su lijeno valovi pljuskali u Rijeci.

Kako se čovjek izolirano osjeća dok hoda sa slušalicama mp3 playera u ušima (plejer je nevjerojatno jeftin kineski junk, i svojevoljno prekida duže stvari).

The sounds I'm losing: u takvoj sam sentimentalnoj fazi (posve neuočljivo za bilo koga drugog; ljudi su zauzeti svojim stvarima).

Dok je srca, bit će i Galskih ratova

PRI SVETOM KRALJU

Matiji Lisičaru

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

(Naravno, AGM; izvor: wikisource)

Ali to nam je palo na pamet — simultano — dok smo danas čitali Cezara (Bellum Gallicum):

[1.36.1] Ad haec Ariovistus respondit: ius esse belli ut qui vicissent iis quos vicissent quem ad modum vellent imperarent. Item populum Romanum victis non ad alterius praescriptum, sed ad suum arbitrium imperare consuesse. [1.36.2] Si ipse populo Romano non praescriberet quem ad modum suo iure uteretur, non oportere se a populo Romano in suo iure impediri.

Izvor: Perseus under PhiloLogic

Eliot

Teška artiljerija za sutra:

Where is the wisdom we have lost in knowledge?
Where is the knowledge we have lost in information?

T S Eliot, Choruses from ‘The Rock’

Izvor: Karen's Poetry Spot.

Neobrazovanost petkom

Ako uspijem u Rijeci pronaći knjižaru "RiBook" (postoji, usput, jedna na Rhode Islandu), eto nas u petak na ćakulama o Liessmanovoj knjizi "Teorija neobrazovanosti". To je jedan zločesto-filozofski esej o reformama obrazovanja općenito, a visokog napose.

Geleri

1

Crnina vraninih krila ima plavkasti preljev.

2

Kao neki dan: grm slaka s ljubičastim cvjetovima u uglu ograde (slak je ono što su voljeli japanski haiku pjesnici). U kompletu s mišlju: u tome bi trebalo uživati. Passing by.

3

Jimi Hendrix svira Dylana u BBC-jevom studiju. Buka koja ne traži objašnjenja (Dylana svi izvode bolje od njega samoga). Mada bi Glennu Gouldu — također radijskoj, khm, zvijezdi — bila dosadna.

(A Speechification je čarobna škrinjica.)

Rađanje

Ivan Slamnig

Rađanje užasno boli,
svi se u tome slažu,
gore nego kamenci
il ulozi, tako mi kažu.

Dijete nismo ni pitali
još govori svemirskom šprahom,
u Bigu Bangu se stvorilo
i plače prvim dahom.

Ne želim opet zatupiti,
ne želim da se svađam.
O Bože, Koga Te nema,
zašto se besprekidno rađam.

Poklon samom sebi za rođendan.

Filološko obiter: "zatupiti" je ovdje, pretpostavljam, sleng iz sedamdesetih (sleng moga tate: "kit", "kužiš", "kufer"), a ne nestandardno umj. čistunačkog "zatupjeti". Ali gdje je naglasak u "besprekidno"? "Besprekidno"? (To je i inače najslabija riječ u pjesmi, ja bih stavio "non-stop". Mada je i prva strofa mogla biti konciznija. Ali dobrom konju sto prigovora, a lošemu samo jedan — ne valja.)

Cat. 46, još dvaput

Na povratku.

Već proljeće toplinu vraća blagu,
Već zimski bijes ožujskoga neba
Sav biva tih od duha zefirskoga.
Poljane friške ostav'mo, Katùle,
I masnu grudu prevruće Nikeje:
Polet'mo k slavnim azijskijem grad'ma!
Već dršće duša, svijetom da se kruži,
Poskočit već mi žele željne noge.
Oj zbogom, prijatéljâ kolo milo!
U jednom jatu dom smo ostavili,
Al natrag vode putovi nas razni.

Preveo V. Dukat (prije 1920).

Već proljeće...

Već proljeće toplim daškom piri.
Već bjesnilo burnih vjetrova ledenih
umiriše blagi zefiri.

Katule, ostavimo poljane frigijske.
I plodnu zemlju žarke Niceje.
Poletimo u azijske gradove slavne.

Već duša nestrpljivo lutat bi htjela.
A noge bi na put čilo, lakokrilo.

O zbogom ostaj,
društvo moje milo,
drugova mojih družbo mi znana.

Nekad, u jednom kolu dom svoj ostavismo.
A vraćamo se sada sa raznih strana.

PreveoNikola Šop, 1950.

Razgovaraju tako dvije pjesme

Radi se o tom, da zaustavim konja

Radi se o tom, da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretnje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatit i svom težinom sebe pritisnut uzde,
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.

Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram, da je imam samo do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.

Kas opsjednutih

Predugo ovaj život traje
a da nije ni započeo.
Izvedoše ergelu iz staje,
na konja drvenog svak je sjeo.

To zalet bijaše na dûgu
suncokosu, na maglen klas.
Jedan kraj drugog, gle, u krugu
ukletu jezdimo. Sustaje kas

gizdavih životinja. Uzde se
kidaju. A jahači čude se
ne videć plahoj hitnji svrhu.

Stao si, blijed. Glavinjaš. Dokle?
I već ti netko vranca ote.
Sebe osedlaš. I nastaviš trku.

Ivan Slamnig (kojemu ustrajno pišu Slaming, i Slamning, i tkoznašto; prezime na federe) i Vesna Parun, u istoj antologiji (Pejaković, Hrvoje. Antologija suvremene hrvatske poezije. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 1997.).

Pjesme su najbolje kad su stereo.

Sjednica, 217. n.e.

Liu Cheng (umro 217 n. e.), na engleski preveo Burton Watson:

Office work: a wearisome jumble;
ink drafts, a crosshatch of deletions and smears.
Racing the writing brush, no time to eat,
sun slanting down but never a break;
swamped and muddled in records and reports,
head spinning till it's senseless and numb—
I leave off and go west of the wall,
climb the height and let my eyes roam:
square embankments hold back the clear water,
wild ducks and geese at rest in the middle—
Where can I get a pair of whirring wings
so I can join you to bob on the waves?

Izvor: Laudator temporis acti.