Ugoda povijesti 1989.

Dumézila kod nas nije nitko preveo. Razlog je tome prvenstveno odbijanje ozbiljnjih naših povjesničara [...] krivica međutim nije samo na njima: od rata naovamo kod nas se, za sve osim za povjesničare, život odvija kao da je povijest počela nedavno; tako ni zanimanja publike za daleka vremena nije molo biti. Naši su povjesničari izvanredno ozbiljni znanstvenici; ali oni malo polažu na ugodu pričanja i na zanimljivost teksta. Kao i svim malim narodima, i nama je prošlost, naša prošlost, previše dragocjena jer je previše rijetka da bi je bilo dopušteno kritizirati; tek kad mali narod prevlada svoju autarhičnost suvremene kulture, prevladat će i svoj čuvarni odnos prema povijesti. Kod nas se još uvijek vjeruje da je povijest jedina: tek kad pluralizam suvremenih interesa bude čvrsto ukorijenjen u svijesti Jugoslavena, povijest će dobiti svoj pravi, kritički i pluralistički zamah. Kao što i jezik vide kao normu, naši intelektualci i povijest vide kao normu; usprkos svim naprecima, upravo u toj vrsti povijesti znanost daleko kaska za rezultatima koje je u proučavanju naše mitologije postigao Natko Nodilo u svojoj "Staroj vjeri Srba i Hrvata". [...]

Različit interes objašnjava i odsutnost tzv. nove povijesti, pa tako i povijesti mentaliteta iz naših biblioteka. Narodu kojem je važno da uspostavi svoje res gestae, jezik i vjerovanja malo znače.


Nenad Ivić, "Pogovor: Pričanje povijesti", u Ginzburg, Carlo. 1989. Sir i crvi. Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. s. 235--236.