Paviljon u neveri

Da ne bi ispalo da samo Krleža dobiva po nosu, eksperiment se nastavlja. Što bi bilo kad bismo "retoričku svijest" — traganje za odnosima među elementima rečenice i iskaza, za simetrijama i suprotnostima — primijenili na novinski tekst?

Evo jednoga iz današnjeg Novog lista:

VENECIJA – Iako je očekivan s najvećim uzbuđenjem – hrvatski eksponat, ploveći paviljon nazvan »Brod« – nije ukotvljen na jednoj venecijanskih riva i izložen na uvid publici 12. venecijanskog Bijenala arhitekture što se za javnost otvara u nedjelju. Kako je istaknula državna tajnica Nina Obuljen prigodom otvaranja našeg paviljona u Arsenalu – nevrijeme na obalama Istre ugrozilo je sigurnost objekta, koji je pred Veneciju stigao oštećen.

A koliko je oštećen još se točno ne zna – to nam je potvrdio Leo Modrčin, izbornik ovogodišnjeg hrvatskog nastupa u Veneciji. Štoviše, rekao nam je da je brod usidren negdje u Margheri, posredstvom hrvatske maritimne agencije i da ne zna točno o kakvom se oštećenju radi kao i kako je do njega došlo.

U općoj atmosferi žaljenja koja je ovladala hrvatskim paviljonom, gdje su se našli gotovo svi arhitekti koji su sudjelovali u izradi projekta »Brod«, iskristaliziralo se da je ploveći paviljon umjesto vezivanja na Rivi dei Sette Martiri – vraćen u Hrvatsku, kako bi se tamo gdje je izgrađen provjerilo i otklonilo oštećenje.

Retorička parafraza (ciljevi: povećati ekspresivnost, dramatičnost, organiziranost, sažetost):

VENECIJA – Nestrpljivo su ga čekali, ali hrvatski eksponat na 12. venecijanskom Bijenalu arhitekture, ploveći paviljon nazvan »Brod«, nije stigao do venecijanske rive ni pred oči bijenalske publike. Na moru pred Istrom objekt je zahvatila i oštetila nevera, izjavila je državna tajnica Nina Obuljen. Leo Modrčin, izbornik hrvatskog nastupa u Veneciji, nije mogao reći kolika je šteta niti kako je nastala; javio je samo da je, zahvaljujući pomoći jedne hrvatske maritimne agencije, plovilo nakratko usidreno kod Marghere.

Tužno je bilo na okupljanju hrvatske ekipe, posebice kad su suradnici na projektu naposljetku doznali da je nesretni izložak otplovio natrag u Hrvatsku radi pregleda i popravka. Ovakav potez sugerira da je šteta ozbiljna, da je lako mogla armaturni kavez na vodi lagune pretvoriti iz atrakcije u kobnu klopku za stotine posjetitelja Bijenala. I tako, umjesto da postane venecijanski arhitekturni spektakl, paviljon je još uvijek tek želja i nadanje autorskoga tima. Popravak se očekuje.

Nije lako. Pogotovo ne kad treba raditi brzo. Čisti Mark Twain: "oprosti na dugom pismu, ali nisam imao vremena napisati kratko." Moja verzija podsjeća malo na Josipa Horvata i zagrebačke novine prije II. svjetskog rata, barem sam na njih mislio dok sam pisao. A ima i malo "24 sata" unutra, fuj.

Krleža reper

Nekoliko mi je Krležinih rečenica zapelo za oko. Nalaze se na početku eseja "Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića" (s. 130 u 15. svesku Djela Miroslava Krleže u izdanju Naklade Ljevak, Matice hrvatske i HAZU, Zagreb 2002). Prvo mi se činilo da bi te rečenice mogle odlično ilustrirati probleme koje ljudi imaju s latinskim retorički oblikovanim periodima, gdje glavna misao počne na početku i ne završi do kraja:

Nezavisno od moje subjektivne volje, u snu i na javi, Aretej mi izgovara razne neprijatne i tvrdoglave stvari kao duh koji se povampirio na ovoj, nadasve istinitoj spiritističkoj seansi. Ja znam, oba fantoma, Križanića i Areteja, trebalo bi prikazati na daskama istodobno, jer zapravo nisu važni individualno ni jedan ni drugi, nego ova moja vlastita pozornica ovdje, duge ove stravične noći u ovim sobama ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, na četvrtom spratu, za beskrajno dugog nokturna jeseni godine 1942, a opet, kada bi se oba ta lika, tako različita, tako odvojena, na gotovo nepojmljive razmake tako neizrecivo udaljena, donijela na scenu sa čitavim slapom svojih usplahirenih motiva i briga, što bi na daskama moglo nastati od te vreve? Pitanje je ukoliko bi se stvarna pozornica moje vlastite svijesti na kojoj se javljaju davno već nestale sjenke pokojnika (od kojih jedan čami u Tobolsku, u drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća, već više od sedamnaest godina, a drugi brine brigu u trećem stoljeću poslije rođenja Kristova), pitanje je ukoliko bi se brige moje subjektivne drame mogle zaista prikazati bilateralno, upravo kao triptih, jer kod ove predstave ne bi trebalo zaboraviti čovjeka koji piše ove retke.

Onda mi je — vezano uz tekst na kojem radim — palo na pamet: kako bi bilo, što bi se dogodilo kad bih pokušao parafrazirati ove rečenice, kad bih ih napisao onako kako ja mislim da treba?

Aretej mi govori mimo moje volje, govori u snu i na javi, govori neprijatno, tvrdoglavo, kao duh na spiritističkoj seansi koja se otela kontroli. A međutim ti fantomi nisu individualno važni, ni Križanić ni Aretej; a međutim pozornica na koju ih treba postaviti nije u kazalištu, već ovdje, usred dugog ovog stravičnog nokturna u ovim sobama, ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, četvrti sprat, moja vlastita pozornica, beskrajno dug nokturno jeseni godine 1942. Ali kad bi se ta dva lika i postavila zajedno na daske, što bi nastalo? Bi li oni bolje prikazali, bi li uopće mogli prikazati, tu pozornicu moje svijesti na kojoj se javljaju sjene pokojnika — jedna iz Tobolska, druga iz Rima, jedna iz sedamnaestog stoljeća, druga iz trećega, jedna već sedamnaest godina, druga ne bitno manje? Pitanje je bi li oni htjeli i mogli igrati strane triptiha u čijem je središtu čovjek koji piše ove retke.

Zapažanja: intuicija mi govori (mada znamo koliko to vrijedi) da su ove rečenice zaista iz 1942, da su one forma meditacije, da Krleža namjerno, iz pijeteta prema samome sebi, nije htio ništa mijenjati 1962, dvadeset godina kasnije, kad je prvi put tiskao Pogovor. Drugdje možda jest mijenjao, ali ovdje nije. Otkud ta intuicija? Zato što je slabo napisano. To je um koji traži samog sebe, um koji nekamo ide pomoću olovke i papira. Ne um koji dotjeruje i glanca.

Kad čovjek hoće parafrazirati, međutim (kao i kad hoće prevoditi), mora se pitati o čemu taj tekst jest. Mora prijeći čitanjem put koji je Krleža prešao pisanjem.

Po meni, rečenice su prvenstveno o Krleži. Uz sav retorički vatromet (koji je međutim možda jednako važan kao i sam sadržaj), rečenice poručuju očekivano i jednostavno: želim da Aretej i Križanić govore o meni, ali nisam siguran da će to funkcionirati.

Zato slutim da su sporedni "efekti" možda važniji od tijeka misli: možda su oni Krležin način da se dovede u stanje (spiritističko) potrebno za pisanje drama u kakvima je jak, način da u svoje "sobe" dovede Križanića i Areteja --- i da uhvati još niz treptaja, vibracija, signala iz dubokog svemira, po kojima bi drame na kojima radi mogle biti bolje no što su puki njihov sadržaj i "teza".

Zato je Krleža toliko pisao, piskarao, brbljao, blebetao. Da bi se ufurao, da bi postigao "tijek", "flow". Kao reper.

Ali zašto je onda 1962. to stavljao pred nas da čitamo? (Isto vrijedi i za Areteja, koji je, po mom mišljenju, nepotrebno predug.)

Daljnja zapažanja: moja je parafraza već treća verzija. S prvim dvjema nisam bio zadovoljan — nisu bile izbalansirane. I nije bilo mjesta za jesen 1942. I uvijek je bilo još ponešto za glancanje. — No, dok sam radio, osjetio sam kako (posljedice se osjećaju u stilu ove rečenice) ulazim, u jednoj maloj mjeri, u duh Krleže, upravo u ono što se događalo u njegovoj glavi, kako je mislio. Osjetio sam kako proces postaje važan poput rezultata.

Usput: imam dojam da te "sjene pokojnika" koje mu se javljaju zapravo nisu sjene Križanića i Areteja.

Ediscere

Ediscere znači "učiti napamet". Evo što sam danas naučio, uglavnom u vlaku:

Cras te victurum, cras, dicis, Postume, semper.
  Dic mihi, cras istud, Postume, quando venit?
Quam longe cras istud, ubi est aut unde petendum?
  Numquid apud Persas Armeniosque latet?
Iam cras istud habet Priami vel Nestoris annos,
  Cras istud quanti, dic mihi, possit emi?
Cras vives? hodie iam vivere, Postume, serum est;
  ille sapit quisquis, Postume, vixit heri.

Mada se odavde ne vidi, veći sam dio (osim posljednja tri stiha) napisao "iz glave". Zato je i interpunkcija nešto drugačija od verzije koja se nalazi, recimo, na The Latin Library.

Marcijalova retoričarska inventio: najprije prostor (Perzijanci i Armenci), onda logična (i paradoksalna) karikatura protezanja "cras" u vrijeme (Prijam i Nestor). Moguće su i drugačije podjele: na pitanje "quando venit?" odgovor su "Nestoris anni", na pitanje "unde petendum" odgovor su Persae Armeniique.

Ono, međutim, što ostaje visjeti --- što bi se moglo činiti kao puki "futer" za popunjavanje pentametra, možda najslabiji stih epigrama --- jest "koliko to sutra košta?". Čini mi se kao pauza, predah za stoičke, senekanske paradokse poante. No moglo bi biti i svojevrstan odgovor na starost toga sutra, na njegove "godine Prijama i Nestora". Možda je sutra kao vino (jedan engleski prijevod: "'Tis so far fetch'd this Morrow, that I fear / 'Twill be both very Old, and very Dear").

Riječi koje se ponavljaju: cras, dicere, Postume; razne vrste pitanja. Ali i vivere, kao poliptot --- koji doslovno pada iz budućnosti u prošlost: victurum (particip futura), vives (futur), vivere (prezent), vixit (perfekt).

Filolog će primijetiti i da se "annos habet" može glatko kalkirati u hrvatski: "ima godine", mada se pristojno latinski kaže "annos sexaginta natus es" vel sim. Ali možda se radi o lažnim prijateljima; treba provjeriti ostale potvrde. Pokazuje se da je Marcijal volio ovu frazu: "Annos si tot habet Ligeia, trima est" (12, 7). Ima je i Flor: "nec enim amplius decem et octo annos habet". Samo je jedna, meni malo nejasna, slična upotreba u Ciceronovu pismu Atiku: "quid enim hoc miserius quam eum qui tot annos quot habet designatus consul fuerit fieri consulem non posse, praesertim cum aut solus aut certe non plus quam cum altero petat?" (4, 8a, 2).

Usp. što (nedavno) kaže Laudator temporis acti

Biznis rajo!

If you’re rigorous, answering not just the how but the why, you can get even remedial kids to do great things; if you only hit the surface level, if you only teach procedures, you make everyone a monkey.

Izvor: James E. Somers, "Business School is a Joke" (Somers ima i blog; preporučujem!).

Ponovo u mašini

Versioning Machine opet jaše, ovaj put s Marulićevim Regum gesta (i ostalim verzijama Ljetopisa popa Dukljanina).

Adrese napamet

Jedan od mojih ljetnih projekata jest naučiti napamet pjesmu Zvonimira Mrkonjića "Gašenje adresa" (datirana 21. srpnja 1986). O pjesmi više kasnije. Zasad mi fali još zadnja strofa. Ali imam neke versifikacijske primjedbe.

Peta strofa glasi (citiram prema Maslina u čistopisu. Izabrane pjesme, izabrao i pogovor napisao Tonko Maroević, Zagreb: Altagama, 2004):

Dolje, selidbena il mrtvačka kola
čekaju da bivša zalupe se vrata.
Soba za sobom odjekuje gola
dok dizalo tone put hadskoga kata.

Pjesma je, načelno, u dvanaestercima ("Adrese se gase. Gase se adrese."). Zašto onda treći stih ima jedanaest slogova? Dvanaest bi se dobilo jednostavno: "I soba za sobom odjekuje gola". Možda je to bilo odbačeno jer treći stih u trećoj strofi već glasi "I svakom se sreća sa očajem spaja."

Osma pak strofa kaže:

Gase se adrese. Adrese se gase,
prozori se trnu, drugdje možda pale.
Netko negdje čeka da ga noć odnese.
Još nazočnog zebnjom okupljeni žale.

Shema rimovanja u pjesmi dosljedno je ABAB. Prema tome, u prvom bi stihu ove strofe trebalo promijeniti redoslijed rečenica: "Adrese se gase. Gase se adrese." (kao što glasi prvii stih pjesme; prvi stih četvrte strofe je obrnut kao gore u osmoj).

I sad se, nakon svega — pjesma je i dalje odlična, sviđa mi se Mrkonjićevo balansiranje na rubu klišea — pitam: jesu li moje primjedbe cjepidlačenje? Pjesniku kao obrtniku bilo bi, pretpostavljam, drago da mu pjesma bude što izglancanija. Ili pretpostavljam krivo?

Marulić prevodi (1)

Kako Marulić prevodi s hrvatskog na latinski? Evo rečenice iz Regum Delmatiae atque Croatiae gesta (1510; očuvan je i hrvatski izvornik, u nešto kasnijem prijepisu).

I postavi kralj zagovor velik svim mistom,
  Praeterea regis edicto cautum est

da svaki brani crikvu i crikvene stvari,
i da bi ne smio nitkor posiliti crikvu
  ne quis illius ecclesiae ius usurparet,

ni redovnika u ničemur
  ne quis clerico iniuriam faceret,

i da nitkor nima suproć njoj moći ni slobošćine,
  ne quis aduersus ecclesiasticam libertatem ire praesumeret,

razmi njih poglavica, što su arhibiskupi i biskupi.
  sed ut omne clericorum ius atque potestas
    praepositorum ecclesiae arbitrio deffiniretur,

I tko bi protiva tomu učinio,
to je učinio suprotiva kralju i kruni,
ča jest suprotiva svemu kraljevstvu.
  laesae maiestatis reus esset
  si quis contra attentare auderet;
  deinde (ut dictum est) regionum fines diuisi.