30.12.05

Iz praznine: Krleža

"Miroslav Krleža umro je dvadeset devetog decembra osamdeset prve, u jedan sat po ponoći"

U tom fantastično negatorskom prebrojavanju, u neprestanoj rezignaciji nad činjenicama cele jedne civilizacije, dobiće ova stotinu znakova šibe i poruge, a njeni reprezentanti, građanstvo u svom punom obimu, otkriće nam se kao rulja egocentrika sa sedamdesetsedam hiljada životnih pomagala. Grijalice, škotski pledovi od kamiline dlake, flakoni, bunde predstaviće se kao suvišni, bedasti, nepotrebni rekvizitarijum jednog sveta na umoru. A predmetnost, ornamentalno bogatstvo i industrijalizovano čovečanstvo s početka dvadesetog veka činili su na stvari dragocenu sumu dugog i tegobnog puta ove iste rase ljudi i žena, konačne rezultate jednog beskrajnog puta od kamene sekire naovamo. I te grijalice i ti flakoni i ti škotski pledovi behu izmišljeni od darovitih pronalazača, od vrsnih i spretnih majstora, behu stvoreni radom miliona ruku, a da se ni jedna od ovih pojedinosti, od ovih milijardi ljudskih pomagala nije pokazala sopstvenom negacijom samo zbog toga što je taj mundus rerum neravnomerno raspoređen ili što ga je u nečijem posedu bilo više no u drugih. Škotski pledovi izmišljeni su da bi se goli čovek ogrnuo na ovoj ledenoj i nepristupačnoj planeti, a grijalice, bilo električne ili ne, služile su i služiće istoj svrsi vekovima. Ta jednostranost Krležine optike osvetiće se ovom obimnom delu tako što će ga lišiti najvećeg broja pojedinosti, najšire skale detalja koji okružuju život civilizovane jedinke dvadesetog stoleća, a nedostatak malih i velikih mehanizama u ovim knjigama pokazao sam već ranije. Nema u ovoj biblioteci pojava, pojmova i stvari, u svoj leksikografskoj gunguli sudbina, događaja i istorije, najvećeg broja pronalazaka za koji je znala već viktorijanska Engleska, a ono malo kinematografske scenografije iz Adama i Eve (i koja na najlepši način dotiče činjenice aktuelne za ovu umetnost u godini 1922), skoro je sve što se kod Krleže može u tom smeru pronaći. Tokom šezdeset godina mukotrpnog i ustrajnog Krležinog rada nad mnogobrojnim rukopisima, doista su vaspostavljene raznovrsne galaksije, ali one su u svojim golemim celinama ostavile raznorodne prazne prostore, čiji će se golemi previdi otkrivati sve više.

Bora Ćosić, Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1983, s. 91--92




Gledano iz 2005, najteže mi je zamisliti kako je mogao postojati Autoritet; pogotovo književni Autoritet (u vezi, bojim se, s općenitim zamišljanjem književnosti kao ozbiljne stvari). Kako se to moglo biti krležijanac. Pogledajte Ćosića: njegova je kritika Krleže iz 1983. oblikovana do nesnošljivosti krležijanskim stilom --- upravo onim što mene kod Krleže najviše nervira, tom mjernom jedinicom nedostatka osjećaja za mjeru --- i taj je stil Ćosiću ostao sve do danas. Autoritet: obožavamo ga čak i kad ga psujemo. Paralelu je moguće povući jedino s političarima. A danas --- spomenik-hrušt u Dubravkinom putu, za šetače s psima i djecom. I to je, nekako, za Krležu prikladno.



29.12.05

Impresije: Vrata do

ZKM, "Vrata do", režija Rene Medvešek, po priči Svjetlana Lacka Vidulića (iz zbirke Muke Mikuline).

Preporučujem.
Stvar je vrlo ozbiljna, a smijao sam se sve u šesnaest. I nisam bio jedini u gledalištu.
Modernizirani Krleža (barokni monolozi gdje se gnjilež i masni čvarci ponavljaju svakih pet rečenica), ali propušten kroz Medvešekov satirično-katarzični filter. U takvom se obliku može podnijeti.
Glumci zvuče prirodno. Nevjerojatno.
Gegovi odlični. Psovke tipa koji vodi radionicu za samopomoć --- to treba doživjeti!
Sukob "srednjovjekovne, balkanske hrvatske laži" (s masnim čvarcima, naravno) i interneta, globalizacije, vladavine medija. Krleža kojeg sam ja čitao nigdje nije smogao snage napraviti to tako jasno, tako čisto.
Onome tko gleda više televizije nego ja vjerojatno će biti još zabavnije; ja sam mnoge aluzije i parodije samo prepoznao, ne i dešifrirao.

Tagedija:





Rene Medvešek
Svjetlan Lacko Vidulić

22.12.05

Da, ministre

Novi list od srijede, 21. prosinca, piše o "prvom inicijalnom testiranju" rezultata primjene Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) u školama. Testiranje je proveo Institut za društvene znanosti "Ivo Pilar". Rezultati: djeca koja su od jeseni radila po HNOS-u postižu isto što i djeca "u redovnom školskom sustavu".

Reakcija Dragana Primorca, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, na prezentaciji testiranja (prema NL):

"Evo, imam ovdje informacije da su učenici u tim [HNOS-ovskim] školama iznimno motivirani, zadovoljniji, bolje se izražavaju, popušta osjećaj pritiska."



Igramo se znanosti.

Cjepidlačit ću ovako jer je Primorac kolega znanstvenik, i to "tvrd", odn. egzaktan (hard science), i time se diči svakom mogućom prilikom.

Prvo se bavimo tvrdom znanošću: hipotezu (HNOS je bolji od redovnog sustava) provjeravamo eksperimentalno, tj. uzorkovanjem.

(Pritom veselo zanemarujemo vezu obrazovanja i vremena, činjenicu da kod učenja nema prečica i ekspres-rezultata.)

Onda doživljavamo nešto u laboratoriju posve uobičajeno: hipoteza je opovrgnuta.

Onda više nismo tvrdi znanstvenici, nego kažemo da "imam ovdje informacije".

Kakvo uzorkovanje, kakva statistika! Ja guram HNOS, ja imam informacije. Tim gore po činjenice!




Hapsite me!


Kršim autorska prava. Možda i donekle. Stavio sam na flickr presnimke (tehnički, dakako, katastrofalne) fotografija Toše Dapca (1907--1970) i Vladimira Horvata (1891--1962). Da mi se lakše uđe u trag, sve sam uredno prijavio, dokumentirao autore i bibliografiju (iz Horvatove monografije obj. 1994, iz Dapčeve obj. iste godine).

Zašto sam to učinio. Prvo, smatram da su ove slike odlične, a nedostupne (ove su monografije sad već praktički nenabavljive, osim ako imate sreće u antikvarijatu); zato što su nedostupne, ostaju i nepoznate. Drugo, one su dio moje opsesije Zagrebom tridesetih (vidi: Josip Horvat, suvremenik V. Horvata i Dapca). Treće, zato što --- koliko ja, kao neobaviješteni laik, znam --- nitko u Hrvatskoj ne radi mnogo na transferu, ili arhiviranju, povijesnog fotografskog fonda u digitalni medij. Barem ne radi nešto čega bi internet bio svjestan.

Kad se pojavila nova tehnologija, pa su umjesto papirusa počeli koristiti pergamenu, propala su mnoga djela antičkih autora: sva ona koja nisu bila pravovremeno prepisana u kodekse od pergamene. Razmislite, uostalom, i sami --- možete li još uvijek slušati svoje gramofonske ploče (gdje nalazite igle kad vam se istroše)? A svoje magnetofonske vrpce?

Mala zemlja. Veliki talenti (za liriku i fotografiju, ako mene pitate). Nezanemariva inercija.

Zato kršim zakon.







Jonski: Šebijokapik

Šebijokapik. To je Jonin (4.5) termin za "Krašev" dućan u Ilici, preko puta Tomićeve ulice i uspinjače. I sjeća ga se; ja sam zaboravio kako ga je nazvao, a on me podsjetio.

17.12.05

Ažurirano: Sapfo

Konačno sam dodao i kolumnu o Sapfinu novom fragmentu, Kolena ka su tancala (bila je u drugom formatu, jer sam je pisao u Sofiji). U međuvremenu, pikanterije radi, jedne su dnevne novine u svom prilogu za kulturu izvijestile o istom fragmentu i "po prvi put" ga prevele na hrvatski. Prije mene nihil, poslije mene potop.







Kako sam ispao svinja

... zahvaljujući tipografiji?



Možete vidjeti u novom Zarezu. Malo se i ljutim na njih --- nisam to baš tako htio (kasno je sad...). Ovako ispada previše zločesto. A najlakše je biti zločest, kad ste filolog. Odium philologicum. Moje diskretne isprike metama filologiziranja.

mp3

O tome je kolumna u prošlom Zarezu... ali i ne baš o tome. Ima i poezije.

13.12.05

Bije bilo blogova

Blogpulse ima zanimljiv alat.

gotovina

Termin pretraživanja bio je, dakako, "gotovina". (Kliknite na sliku da bi se bolje vidjelo.)

12.12.05

Revolucionarna omladina



Prošloga su petka (9. prosinca 2005) u Zadru srednjoškolci imali prosvjedni skup zbog hapšenja generala Ante Gotovine. U subotu, u Slobodnoj Dalmaciji, izlaze vijesti o tome: ZADARSKI CRNJAK: DIVLJANJE SREDNJOŠKOLACA UZ USTAŠKE PJESME, "uzavreli testosteroni", "sramota za školu!" i tako dalje.

Dvije su stvari zanimljive. Prvo, nacija se našla u shizofrenoj situaciji: mnogo se ljudi ne slaže s nečim što je odlučila vlast koju su izabrali (ne slažući se s prethodnom postavom); u anketi građana Zadra iz iste Slobodne, od sedmero ljudi samo jedna gospođa ne odobrava pružanje podrške Anti Gotovini.

Drugo. Ova zemlja ima dugu tradiciju vjerovanja u svoju omladinu. "Revolucionarna omladina" bunila se protiv Khuen Hedervaryja, stvarala je Jugoslaviju, štrajkala i borila se protiv okupatora, mlatila se na nogometnim utakmicama '89. i kasnije. A sada: "divljanje srednjoškolaca". Čini se da, uz kult Tuđmana i Antu-legendu, još jedan lokalni mit ide u staro željezo. Ili se revolucionarna država našla s druge strane barikade, kao '68 (jer, i šezdesetosmaše je stvorila tadašnja revolucionarna ideologija, kao što je i ovu djecu odgojio nacionalizam).






9.12.05

Strugacki

Ne mogu vjerovati. Kao da mi je to sveti Nikola donio.

Braća Strugacki imaju svoj portal na mreži! S kompletnim, necenzuriranim pričama, romanima... čak i fotkama i mp3cama vlastitih čitanja, i koječim drugim.



Moji najnajdraži (i najseksepilniji) SF-pisci svih vremena. Još su tu! W-O-W! Hvala ti, bože, što si i Rusima dao na internet...

Reichstag:



6.12.05

Šiber

Hal Clement, Mission of Gravity (1954):
"All right if you say so; I'm not a---" Lackland got no chance to finish his remark; Rosten cut in abruptly and grimly.
"Just how fast does this density drop off with altitude?"
The meteorologist drew a slide rule from his pocket and manipulated it silently for a moment.
(s. 161 Gollanczova reizdanja iz 2005, serija "SF Masterworks")



Ekipa astronauta istražuje ogroman planet u obliku dvostrukog stošca, koji se vrti nevjerojatnom brzinom i ima dva sunca. Na tom planetu žive stonogama slična, desetak centimetara duga, a razumna bića, koja smatraju da njihov svijet ima oblik zdjele, i koja se najviše na svijetu boje pada (jer je pri gravitaciji u kojoj žive pad s visine od desetak centimetara fatalan čak i za njihove čvrste oklope).

Dakle, ekipa astronauta i znanstvenika koja je u stanju doći do tog fantastičnog planeta, stupiti na nj, imati ondje bazu, komunicirati s domorocima --- ta ekipa računa pomoću pomičnih mjerki, ili šibera, kao što ste mogli gore pročitati.

Što nam to govori o sposobnosti --- ili disciplini --- predviđanja budućnosti? Po meni, isto što i beznadno iz-šezdesetih frizure i interijeri Odiseje u svemiru 2001.

4.12.05

Položaj pjesnika u društvu



Položaj pjesnika jest da želi napisati svoju sljedeću pjesmu.

Tako kaže Nikica Petrak u novom časopisu za poeziju.

I, znate kaj? Od svega tamo napisanog o položaju pjesnika --- ovo mi se najviše sviđa.

Koji film sad vrtiš u glavi

y je ležao u krevetu, u mraku, dok je njegova žena u drugoj sobi gledala televiziju. U y-ovoj glavi počelo se događati nešto neobično:
pojavio se ondje, u daljini i u mraku, mali, posve mali ekran, a na njemu, u narančastim nijansama, žensko lice. Mlado, privlačno, četvrtaste vilice.
Ta je žena zatvorila oči i otvorila usta, okretala glavu.
Y je, na svoje iznenađenje, primijetio da se slike na malome ekranu mijenjaju neovisno o njemu
--- a da, opet, on zna kako će se promijeniti, praktički istovremeno s promjenom.
I dalje je na ekranu bilo žensko lice, ali ovaj put drugačije,
vidjelo se pola anfasa, i to u sivoj boji.
U boji kakvu y nikad ne bi odabrao,
u boji koja mu je bila potpuno strana.
I žena je bila druga.
I siva se mijenjala prema plavoj, ledenoj.
Slika je postajala sve hladnija i hladnija.
I onda se pretopila u niz prizora iz nijemog filma, s onim smiješnim prebrzim pokretima. Netko je vozio nekakav bicikl ili tako nešto. Kadrovi nijemog filma imali su sve
više i više
oštećenja, crtica,
zareza, slika
je skakala.
Onda je,
dakako,
film pukao.

Hoću li se sjetiti kad se probudim?

2.12.05

Rodni studiji, pt. 2

slape-roza

Jona ide u vrtić. Kad smo, prije šest mjeseci, kupovali šlape, izabrao je roza. Sam je to htio. Sada su u njegovoj grupi četiri-i-pol do petogodišnjaci. Jučer mi je ispričao da su mu se dečki rugali da je žena. Zašto? Jer ima roza šlape.

Život nije lak.

Šalu i zabavu na stranu, što reći u takvoj situaciji osim "oni su bedasti"? Koliko bolno osjećam nedostatnost takvog objašnjenja --- to je OK dok su s tobom mama i tata, ali kad si među vršnjacima...

Vijesti s mreže

Članovi akademske zajednice koji se bave humanističkim znanostima mnogo vremena posvećuju značenju tekstova; ti su tekstovi često nejasni, do nerazumljivosti. Dugi ili kratki, na izvorniku ili u prijevodu, tekstovi su središnje mjesto akademske prakse --- i nastavne prakse. Mnoge su studente učili da koriste knjige umjesto da čitaju tekstove; mnogi studenti neće studirati samo jednu struku; kako da oni usvoje vještine interpretacije i razumijevanja ovih zahtjevnih materijala?

Rado bih da je ovo opis seminara koji se odvija na mom fakultetu. Ali nije. Organiziran je na Sveučilištu u Glasgowu, održat će se u srijedu, 7. prosinca. Bavit će se poučavanjem pomoću prijevoda, interdisciplinarnim razumijevanjem, i poticanjem studenata da čitaju. Na kraju će biti diskusija.

Izvornik slijedi:

As academics in the Humanities, we spend much of our time grappling with the meanings of texts which are often obscure, and, even, downright difficult. Texts, short and long, in their original language and in translation, play a central part in our academic practice -- and in our teaching practice. How can students, many of
whom have been taught to use books rather than to read texts, and many of whom will not be devoting their studies to a single discipline, become proficient in the interpretation and understanding of these demanding materials?

Three Humanities Subject Centres will be organizing a meeting at the University of Glasgow on Wednesday 7th December to discuss these issues. The topics to be considered will include teaching from translations, cross-disciplinary understanding and how to encourage student reading. The day will conclude with a round-table discussion.