Koji film sad vrtiš u glavi

y je ležao u krevetu, u mraku, dok je njegova žena u drugoj sobi gledala televiziju. U y-ovoj glavi počelo se događati nešto neobično:
pojavio se ondje, u daljini i u mraku, mali, posve mali ekran, a na njemu, u narančastim nijansama, žensko lice. Mlado, privlačno, četvrtaste vilice.
Ta je žena zatvorila oči i otvorila usta, okretala glavu.
Y je, na svoje iznenađenje, primijetio da se slike na malome ekranu mijenjaju neovisno o njemu
--- a da, opet, on zna kako će se promijeniti, praktički istovremeno s promjenom.
I dalje je na ekranu bilo žensko lice, ali ovaj put drugačije,
vidjelo se pola anfasa, i to u sivoj boji.
U boji kakvu y nikad ne bi odabrao,
u boji koja mu je bila potpuno strana.
I žena je bila druga.
I siva se mijenjala prema plavoj, ledenoj.
Slika je postajala sve hladnija i hladnija.
I onda se pretopila u niz prizora iz nijemog filma, s onim smiješnim prebrzim pokretima. Netko je vozio nekakav bicikl ili tako nešto. Kadrovi nijemog filma imali su sve
više i više
oštećenja, crtica,
zareza, slika
je skakala.
Onda je,
dakako,
film pukao.

Hoću li se sjetiti kad se probudim?