Dvije kulture, dio 85: moralitet

Imao sam kolegu, kasnije prijatelja, koji je studirao matematiku, mislim i fiziku, a kako se zatim našao kao astronom u zvjezdarnici do danas mi je ostalo nejasno. Njegov se "Observatoir" nalazio nedaleko od mog stana pa smo se često viđali jer mi je bio drag i jer me je fascinirao njegov rad. Nisam puno razumio od njegovih formula ali sam vidio kako se sve što je dotaknuo uklapalo u metodološku cjelinu koju je jednostavno naslijedio od drugih umova dodavši neke svoje detalje. Kako sam mu zavidio. Živio je sa svojim predšasnicima, zvijezdama i nekakvim spisima, u koje je redovno bilježio zapažanja iz dana u dan, iz godine u godinu, objavljujući o tome studije i knjige što bi mi ih poklanjao. Bio je daleko od politike, daleko od mojih rascjepa i lomova, a još dalje od moje ontologije, antiteza i strukturalnog paralelograma. Kad sam mu tumačio Strukturu Krležinih "Zastava" i skice u vezi s Mladim Krležom vidio sam da ga je to zanimalo, ali mi se činilo da je hladan i rezerviran prema mojim arhetipovima koji se grčevito bore ne bi li stigli do Rješenja, napadajući jedni druge i dijeleći istu sudbinu koju im je logika strukture nametnula. Obolio je od raka na plućima, dolazio sam k njemu u bolnicu i on me je molio da mu pričam o svojim "heurističkim shemama" (kako je poput Ive Vidana shvatio moju ontologiju), jer se u njima "nalazi život" a ne u njegovim zvijezdama, analizama, dopunjavanjima postignutog i u pedantnom bilježenju onoga što bi vidio. Mislio sam da se šali. Nije se šalio. On je meni zavidio na mojim napetostima, opsesijama i nesigurnostima upravo onako kao što sam ja njemu zavidio na njegovom miru, redu i udaljenosti od života. Na pogrebu, u malom selu, njegovom rodnom mjestu, bilo nas je desetak. Nestao je, ušao u kolonu onih koji su dodali svoj kamenčić veličanstvenoj zgradi znanosti o zvijezdama.

Stanko Lasić, Članci, razgovori, pisma, Zagreb: Gordogan, 2004, s. 19–20.