Scila i Haribda vrednovanja

Čitajući kleine Schriften Stanka Lasića (Bibliografiju i Članke, razgovore i pisma), imao sam prilike razmišljati o jednom "klasičnom" problemu književnosti: o njezinom vrednovanju. Činim to nerado: instinkt mi govori da to nije moje područje, to je za one s kritičarskim nervom. Kasniji se Lasić doima poprilično zaokupljen pitanjima "koliko nešto vrijedi" i "što treba čitati" — a, uostalom, mora se priznati da to i jest način na koji ljudi obično razmišljaju o književnosti. Ako si specijalist za književnost — ajde miki, reci nam jel to šta valja, a ako valja, zašto valja!

S druge strane, književnost na kojoj u znoju lica svoga zarađujem za kruh, DVD-ove i otplatu stambenog kredita nalazi se nekako onkraj pitanja vrijednosti. Jasno je da hrvatski latinisti nisu ni Dante, ni Shakespeare, ni Goethe, a bome ni Katul ili Horacije. A opet ima u njima nešto fascinantno.

Profesionalna deformacija? Cicero pro domo sua?

Mislim da je tu umjesna jedna nezgrapna analogija. Fizičari koji istražuju subatomske čestice ne traže da se svi ostali bave tim česticama, kao ni molekularni biolozi koji analiziraju kemijske procese u mitohondrijima (mada svi imaju subatomske čestice i mitohondrije). Tako i ja sa svojim hrvatskim latinistima i ostalima koje moja kolegica od milja zove minoresi.

Moj je zadatak — biti ronilac, ili kopač. Samo kopanje i ronjenje, međutim, zabavniji su za onoga koji to radi, nego za one koji promatraju. Stoga — ne brinite; ako ronim i kopam za novce poreznih obveznika, neću od njih očekivati da se onome što prevrćem bezuvjetno dive. Ali kad iskopam nešto zanimljivo, javit ću vam. I detaljno vam pokazati zašto je to zanimljivo.




(A ono što vidim dok ronim fascinantno je jer je to drugi svijet.)

(Flickr: Erwin Kodiat.)