Babilonska noga

Prijatelji s bugarskog seminara preveli su naslove eseja iz knjige na bugarski, ruski i engleski. Evo kako to izgleda:

• „Кракът на филолога” (bugarski)


• Нога филолога (ruski)


• The Philologist's Leg (očito, engleski)

(Нога: think_ink)

Noga filologa, bibliografija

Nalazim se u Bugarskoj, točnije u Velikom Trnovu, na znanstvenom skupu. Imam priliku govoriti kolegama iz Bugarske, Rumunjske, Rusije, Srbije i Makedonije o Nozi filologa u obliku knjige. Za tu sam priliku čak dospio ažurirati bibliografiju. Sad je dovedena do 14. srpnja 2007.

(Veliko Trnovo slikala Krissi AKA Kiki.)

Manus elevata

Imbrium satura terra
Inebriatus titubat orbis
in abscondito rerum rumore

Os signatum fons
Manus elevata pons

Ovu je pjesmu na latinskom napisao Ivan Golub (Ultima solitudo personae, Zagreb: Ceres, 1997). Može se razumjeti pomoću elementarnog znanja latinskog i latinskog rječnika — a opet je poezija. Naravno, posve drugačija od onoga što je (poganska) rimska poezija.

(beatam solitudinem pinxit xueexueg.)

Mala smrt

Dogodila se danas jedna glupost. Izbrisao sam čitav hard disk. Nekih tri-četiri godine podataka nestalo je u minuti (naravno da nisam imao backup u pravom smislu riječi). No to nije važno. Važno je kako sam se osjećao. Na trenutak — na časak — kao da sam umro. Postao sam bezvrijedan. Što sam onda ja, bez toga što sam radio ove četiri godine? Vrlo malo. Velikim dijelom stoga što je ono što sam radio većinom svojevrsna tajna — većinom su to poslovi i projekti koje tek priređujem, ne oni koje sam dovršio. U tijeku. I onda tijek bude naglo prekinut. Otud smrt.

Nakon smrti, stigla je lakoća (još vode na mlin analogije): nisam čupao kosu, nisam se valjao po podu u očaju. Nego sam na hard disk koji se tako ispraznio instalirao Ubuntu linux. Igranje umjesto posla. Posljedice kasnije.

T. S. Eliot, svetac historizma (2)

[Pjesniku] mora biti jasno da je duh Evrope — duh njegove vlastite zemlje — duh za koji će s vremenom naučiti kako je važniji nego njegov osobni duh — duh koji se mijenja, da je ta promjena razvoj koji ništa ne ostavlja en route, da je to duh koji neće proglasiti zastarjelim ni Shakespearea, ni Homera, ni spiljske crtače iz magdalenijskoga doba. Mora mu, također, biti jasno da taj razvoj, koji je možda oplemenjenje, a usložnjavanje svakako, s umjetnikove točke gledišta nije nikakvo poboljšanje. Možda čak nije poboljšanje ni s točke gledišta psihologa, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj mi to zamišljamo; možda je, na koncu, taj razvoj utemeljen jedino na usložnjavanju ekonomske znanosti i strojeva. Ali je razlika između sadašnjosti i prošlosti u tome što svjesna sadašnjost posjeduje svijest o prošlosti na onaj način i u onoj mjeri u kojoj prošlost nikada ne može pokazati da je svjesna sebe.

T. S. Eliot, Tradicija i individualni talent, 1919.

T. S. Eliot, svetac historizma (1)

U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste provincijalizma je u tome što mi svi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci. Kad bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj toleranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru.

T. S. Eliot, Što je klasik? 1944.