T. S. Eliot, svetac historizma (2)

[Pjesniku] mora biti jasno da je duh Evrope — duh njegove vlastite zemlje — duh za koji će s vremenom naučiti kako je važniji nego njegov osobni duh — duh koji se mijenja, da je ta promjena razvoj koji ništa ne ostavlja en route, da je to duh koji neće proglasiti zastarjelim ni Shakespearea, ni Homera, ni spiljske crtače iz magdalenijskoga doba. Mora mu, također, biti jasno da taj razvoj, koji je možda oplemenjenje, a usložnjavanje svakako, s umjetnikove točke gledišta nije nikakvo poboljšanje. Možda čak nije poboljšanje ni s točke gledišta psihologa, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj mi to zamišljamo; možda je, na koncu, taj razvoj utemeljen jedino na usložnjavanju ekonomske znanosti i strojeva. Ali je razlika između sadašnjosti i prošlosti u tome što svjesna sadašnjost posjeduje svijest o prošlosti na onaj način i u onoj mjeri u kojoj prošlost nikada ne može pokazati da je svjesna sebe.

T. S. Eliot, Tradicija i individualni talent, 1919.