T. S. Eliot, svetac historizma (1)

U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste provincijalizma je u tome što mi svi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci. Kad bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj toleranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru.

T. S. Eliot, Što je klasik? 1944.