Švanjeraj se nastavlja

Kunić protiv Huga Grotiusa. Natječu se u prevođenju s grčkoga.

Tko je pobijedio?

(Vidi se komadić stranice iz Anthologia Polyglotta: A Selection of Versions in Various Languages, ed. Henry Wellesley, 1849.)

Dr. Eshil

Nakon neprospavanog vikenda, u novom Zarezu. Uglavnom o Hoeforama 471–472, besramno prepjevan Laudator temporis acti plus malo diskretnog šepurenja (!).

Marulićev oblak

Oblak riječi (tag cloud, u izvedbi Tag Crowd) koje se najčešće pojavljuju u Regum Delmatiae atque Croatiae gesta, Marulićevu latinskom prijevodu (iz 1510.) Hrvatske kronike.

adhuc alia animi animo annos armis audita coepit cumque defuncto delmatiae deo dies diu duos ecclesiae ei filium filius fuit lingua loca locum manu nihil nobis nomen nunc omnes omnibus omnium pars patris rege regem regi regnante regni regno regnum regum rex semper stroilus successit suscepit tandem uero uita usque

created at TagCrowd.com

Hvala kutiji za humanističko računalne igračke!

Aenigmata 2

Druga zagonetka iz kodeksa Varia Dalmatica zapravo nije zagonetka, prije technopaignion: smisao se otkriva tek pošto otkrijemo načelo čitanja, koje se razlikuje od uobičajenog.

Evo slike (radi se o drugom tekstu odozgo):

Piše, u malo spondejskim heksametrima:

Quos anguis dirus tristi de funere strauit
Hos sanguis mirus Christi de uulnere lauit.

Kog grozna zmija tužnom smrću obori,
Tog čudesna krv iz Kristove rane okupa.

Ovaj je cik-cak dvostih prisutan u nekoliko oblika. Najprije, u nešto izmijenjenoj varijanti, kao natpis u talijanskoj crkvi u mjestu Castell'Arquato (hvala blogu clerici-vagantes):

Quos anguis dirus tristi feritate peremit,
hos sanguis mirus Christi pietate redemit

Potom, kao stih iz spomenara (album amicorum) Nizozemca Johannesa Regiusa (zapisano između 1560. i 1620):

Qu

an

di

tr

mul

pa

os

guis

rus

isti

cedine

vit

H

san

mi

Chr

dul

la

    Id est
Quos anguis dirus tristi mulcedine pavit.
Hos sanguis mirus Christi dulcedine lavit.
    Benjamini Massini.

Potom, kao riječi moteta Quos anguis dirus koji je skladao francuski renesansni kompozitor Paschal DE L'ESTOCART (1539?-nakon 1587); motet je iz zbirke Sacrae cantiones (1582; nažalost, nemam disk, pa ne znam koja je Estocartova verzija distiha).

Napokon (ovo je trebalo biti najranije, ali Zucker kommt zuletzt), distih Quos anguis dirus čitamo, u proširenoj verziji, dopisan na margini folija 276r fantastičnoga srednjovjekovnog kodeksa po imenu Codex Gigas ("Gigantski kodeks").

Quos anguis dirus tristi mulcedine pauit
Hos sanguis mirus Christi dulcedine lauit
–N chorus angelicus sed et –m notat angelus vnus
Suffocat, extinguit, suffocat, guttura stringit
Cum simus limus nescimus quando perimus

Ovaj kodeks, nastao između 1204. i 1230. u Češkoj, sadrži cijelu Bibliju i još pet dugih cjelovitih tekstova, uz niz kraćih, i nešto ilustracija; ima 310 pergamenskih listova, a stranice su dimenzija 890mm x 490mm — dugačak je gotovo metar, te se radi o "vjerojatno fizički najvećem srednjovjekovnom evropskom latinskom rukopisu koji je stigao do nas". Otkad su ga, tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Šveđani ćopili iz praškog dvorca Rudolfa II, Codex Gigas nalazi se u Švedskoj — Kungl. biblioteket — i, kao odlično prezentiran izložak, na internetu.

Addendum

Još je ljepša verzija (iz 19. st) u španjolskom mjestu La Guardia de Jaén, u crkvi dominikanskog samostana, s odličnim člankom na španjolskoj Wikipediji:

Kaže taj članak, inače, da je autor dvostiha Hugo Primat iz Orleansa (1094?–1160), srednjovjekovni golijardski pjesnik, autor šarmantnih stihova (prigodnih za doček pape i Bozanića) poput Pontificum spuma, fex cleri, sordida struma... Valja gledat u Rabyja sutra.

Aenigmata 1

Rukopis koji (već duže vrijeme) istražujem sadrži i nekoliko stihovanih zagonetaka. Svaka je priča za sebe. Zajedničko im je da pripadaju latinskom "folkloru" — raširene su diljem zbirki tipa Blago latinskog jezika, ali nitko ne zna tko im je autor.

Ovdje piše, kao što vidite:

AVE. VALE
Mitto tibi nauem prora puppique carentem
Mitto caput Veneris pariter uentremque Dianę,
Anteriora lupę uel posteriora leęnę.

("Zdravo. Zbogom / Šaljem ti brod bez pramca i krme / Šaljem ti glavu Venere i trbuh Dijane / Prednjicu vučice ili stražnjicu lavice.")

Zagonetka pluta svijetom dicta et sententiae dovoljno dugo da bude prisutna i na internetu, ali u malo drugačijim oblicima. Recimo, ovako:

Ave, Salutem
Mitto tibi navem prora puppique carentem
Mitto tibi metulas, vertito si dubitas.

Ili slično trogirskome rukopisu, ali opet drugačije, i odvojeno od prvog stiha, i još jednom drugačije:

Mitto tibi caput Veneris mediumque Dianae,
Latonaeque caput, posteriora lanae.

"Šaljem ti glavu Venere i sredinu Dijane, / Latoninu glavu i stražnji dio vune."

Mitto tibi caput Veneris ventremque Dianae,
Latronisque caput, posteriora cane.

"Šaljem ti glavu Venere i trbuh Dijane, / Lopovsku glavu i stražnjicu ?" (psom? pjevaj? Kane? trske? nešto ne štima)

Sentimentalne indoevroparije

Ima jedan obred u mojoj familiji (potječe od mame) koji je nešto što je, nekim čudom, uspjelo preživjeti migraciju sa sela u grad. Tiče se Božića i donošenja bora u kuću. Dakle, najprije ide najmlađi koji nosi svjetlo — upaljenu svijeću — onda svi ostali, a na kraju najstariji / najveći / glava familije, i nosi bor.

Onda se kaže ova molitva:

Daj nam Bog
puričof teličof
gusičof racičof
pune lagve vina
i ambare žitka
i da bi kokoši tak čvrsto sedele na jajima
kaki ja sad!
(i svi sjednu!)

(Za varijacije molitve vidi Google "pune lagve vina". Ne znaš dal da ti bude drago što tu intimnu uspomenu dijeliš s tolikima, il da ti bude žao.)
Obzirom da "ritual" očito vuče korijene iz pretkršćanskih dana, možda i molitva čuva arhaične tragove.

Eto o čemu čovjek počne razmišljati kad čita kako se ubijaju zmajevi na indoevropskom.

Nomen signum

Kako znate da je restoran dobar? Kad se šef kuhinje zove Boško Lonac.